PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ

1001 NEDJELJA Sve je mirisalo na dugo proljeće, čak i pepeljara puna čikova na prozoru stana u koji se uselila brojna obitelj, šira i uža

Slave babin rođendan. Stoti. Uvijek je stoti. Ne znaju kad je baba došla na svijet pa svake godine slave isti rođendan. Baba se ne buni. Što bi? Ni datum se ne zna, onako od oka se uzima dan, da nije prevruć, prehladan, da nije neparni, da je u mjesecu s 30 dana, jer uža je obitelj praznovjerna, ni šira nije bolja, a babi svejedno, samo da joj crna mačka nije ni blizu, pljucka na nju, rafalno i precizno, tako da mačka, nesvjesna svoje crne dlake, hoće-neće mora u bijeg

Bojan Žižović

Bojan Žižović


Gdje smo ono stali. Dakle, sve je mirisalo na dugo proljeće, čak i pepeljara puna čikova na prozoru stana u koji se uselila brojna obitelj, šira i uža, među njima i baba s besprijekornim zubima, sve prirodnim, od prvog do zadnjeg, dobro, šestica joj ispala, ali davno, i to sasvim slučajno, probudila se i šestice nije bilo, samo rupa na mjestu zuba, ona jezikom paluca jer ne zna što bi, neobično joj što nema baš tog zuba, a svi ostali na mjestu, ali poslije se to nije ponovilo pa je ona i zaboravila na taj nemili događaj i sad veselo žvače svježi poriluk, a ostali brojni ukućani je s gađanjem gledaju, jer ne vole poriluk, ni kuhan, a kamoli svjež.

Slave babin rođendan. Stoti. Uvijek je stoti. Ne znaju kad je baba došla na svijet pa svake godine slave isti rođendan. Baba se ne buni. Što bi? Ni datum se ne zna, onako od oka se uzima dan, da nije prevruć, prehladan, da nije neparni, da je u mjesecu s 30 dana, jer uža je obitelj praznovjerna, ni šira nije bolja, a babi svejedno, samo da joj crna mačka nije ni blizu, pljucka na nju, rafalno i precizno, tako da mačka, nesvjesna svoje crne dlake, hoće-neće mora u bijeg.

Napeklo se toga, i kolača, i kruha, i pogačica, i poneka pita, svježi sok od đumbira, kuhana rakija, meso se ne jede, baba ga teško provari, bude potištena nekoliko sati, možda i čitav dan, zato joj više ne daju meso, pa ona krišom odlazi u ostavu, otvara konzerve, prste umače u jetrene paštete i oblizuje se. Pazi obitelj na babu. Ipak joj je stota. Pa i susjede zovu. A ovi pohode u natiskani stan kao da dolaze u muzej gledati kakvu vrijednu starinu i dive se babi koja ima zube na broju, i još zdravi. Zovu i novinare, fotografe, snimatelje, svi veselo oko babe skakuću i zapitkuju, a ona se pravi da ne čuje, nego dijeli svom pokojnom mužu, bog mu dušu prosti, komplimente kao da je živ, govori da je ženskaroš, kockar, niškoristi, da je zbog njega mogla i u grobu završiti, a onda jednu ruku naglo presavine u laktu.

- Evo ti ga što ću ja u grob, nećeš mene vucibatino povući za sobom, svađa se s nekom nevidljivom silom.

I svi se smješkaju, i baba s njima. A onda joj se razveže jezik pa priča o jednom piscu u čijoj je knjizi glavni lik ubio dvije babe.

- Jednu, baba, jednu, javlja se neki golobradi mladić iz šire obitelji.

- Dođi, babi, sunce neobrazovano, pa ga ćušne po glavi.

- Nemoj, baba, vidiš da mu je tjeme malo spljošteno, javlja se netko iz uže obitelji.

- Spljošteno je njemu unutra. Dvije babe je ubio, budala. I što ovaj napisa knjigu o njemu, i taj je budala. A i babe… Sve bih ja to po kratkom postupku. Nego, puno mi je draži onaj drugi koji je pisao o onoj ženi što je pustila muža, otišla s drugim pa se bacila pod vlak. Iako i tu sve budale.

- Baba, vi puno čitate, vidim ja, obratio joj se čovjek koji je čučnuo do nje pa je gledao iz žablje perspektive. A baba pljuc po njemu, posred čela.

- A čitam, čitam, ali što od toga, ništa, ni kruha, ni kukolja. Čitam da mi prođe vrijeme. Brže će doći smrt.

- Nemoj tako, baba, ima tu i djece, zaštitnički se postavila žena iz uže obitelji.

A baba milo pogleda dijete koje su joj smjestili u krilo i pomazi ga po gustoj kosi.

- Da, djeca. A kakve vajde od njih? Hraniš, kupaš, biješ, a ona uvijek nešto po svom. Rodila ih ja desetak.

- Nisi desetak, baba, najviše pet, javi se muški glas iz gomile u stanu.

- Pet, deset, isti vrag. Sve budala do budale. Eno, onaj najstariji završio neke škole i onda zatukao ljubavnika one svoje. Što ga imaš zatući, pustiš ljude da uživaju. I što sad ima od toga?

- Baba, pa nisam ja nikog zatukao, javio se najstariji sin.

- A nisi? Bolje, bolje. Onda je onaj mlađi.

- Ma nije nitko, baba, javio se čovjek iz šire obitelji.

- A tko si pak ti?, upita baba.

- Ja sam vam sin od sina sestre od supruge vašeg cijenjenog brata.

- Cijenjenog? One protuhe što je zatukla ljubavnika…

- Ma nitko nikoga nije zatukao, baba.

- A nije? Ali mogao je. Što bi tome falilo? Malo drame u životu dobro dođe. Ovako sve dosadno, usporeno. Zato ja i čitam te knjige.

Baba je pljucnula na tjeme djeteta u krilu. Ono je zaplakalo, a baba je samo htjela ustati. Dosadila joj gužva, a u ostavi mir, i konzerve, prsti u pašteti. Izvana je, preko pepeljare pune čikova, dopirao miris dugog proljeća, ali nikome nije bilo do godišnjih doba, valjalo je u tortu zabosti stotinu svjećica u koje baba nije puhala nego pljuckala. I torta je uvijek bila sočna.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter