Jedini koji ne osjećaju podrhtavanja i da oko njih padaju grote s neba su desničari. Oni su stameni kano klisurine. Ne mogu to poremetiti ni pjesmuljci koje je Ruža Tomašić spjevala za poglavnika, ni njena pojava u ustaškoj odori, koja joj stoji kao salivena

Gdje god se okreneš - potresi. Drma se u HDZ-u, u Amsterdamskoj koaliciji, ustašluci Ruže Tomašić izlaze na vidjelo, živozidaši si kopaju oči… Sve se mrvi i rasipa. A tako je donedavno politička scena u Hrvatskoj izgledala idilično. Do tih "nebitnih" europskih izbora. Naravno, iz te priče valja izuzeti SDP, gdje se unutarstranačka koljačina odvijala prije izborne noći. Ali to ti je život, prevrtljiv neki kotač koji se okreće pod nožicama kakvog glodavca u krletci.

U SDP-u su se stvari nekako same od sebe posložile. Na europskim su izborima ni krivi ni dužni osvojili za njih pregršt mandata. Jer, da se razumijemo, nije se Davoru Bernardiću odjednom upalila lampica iznad uredno počešljane glavice, pa je povukao genijalan potez koji će se glorificirati u knjigama cijenjenih politologa. Ne, jednostavno je samo imao sreće. I u tom slavlju Bernardić se još jednom pokazao kao nemušt političar, kao karijerist koji nema nikakav osjećaj za stvarnost i prostor u kojem djeluje. Zapravo je dokazao da naši političari nisu ni u što uvjereni, da nemaju ideju za koju bi, malo ću pretjerati, izginuli. Jer da je Bernardić takav, onda je kao socijaldemokrat već u izbornoj noći morao dignuti frku zbog upozoravajućeg rasta krajnje desnih opcija. A on je, prije svega, glorificirao uspjeh svoje stranke. Jedino ga je to zanimalo. Nikakva zabrinutost što sutra neće imati s kime koalirati jer su lijeve opcije ili barem one stranke koje se vrzmaju oko centra gotovo deklasirane. Što će njemu partneri, kad je sam sebi dovoljan?

HDZ-ova limunada

Ali sve je zanimljivije od Bernardićevog SDP-a koji se od davljenika nije pretvorio u utopljenika. Dobro, nije baš sve zanimljivije. Recimo, HDZ. Dozlaboga dosadno unutarstranačko prepucavanje Andreja Plenkovića i Milijana Brkića nikako da dobije svoj epilog. Nakon europskih izbora opet je Brkić u nešto povoljnijoj poziciji, jer se pokazalo da je biračko tijelo, ta amorfna masa glasova koja pluta po bespućima ove, kako to zamišlja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, brendirane zemlje, odlutalo na druge cvjetove. Hm, teško je Ružu Tomašić, Brunu Esih i Zlatka Hasanbegovića zamisliti kao cvjetove, eventualno kao tučke (za mužar).

No, HDZ zna kako svoje unutarnje sukobe pretvoriti u limunadu koja ljudima nakon jednog dana prestaje biti zanimljiva. Jednostavno sve toliko razvodne da čovjek više ne osjeća nikakvu žeđ. To je došlo još više do izražaja upravo pod vladavinom Plenkovića. Svi su njegovi potezi i izbori prilično anemični. Što je nekako i logično s obzirom na dijagnozu. Ništa se drugo ni nije moglo očekivati od njega nego da vrh liste za europske izbore povjeri mladom Karlu Ressleru, svom nekadašnjem asistentu u Bruxellesu. Čitam o Ressleru da je bio vrhunski student, da nije bahat, da je pobjeđivao na međunarodnim natjecanjima u debatama. Neka je sve to i točno, ali onda poslušaš što govori, pogledaš lice na fotografiji i odeš čitati Davida Ickea jer ti u tom trenutku nekako paše.

Amsterdamska koalicija zanimljivija je utoliko što u njoj ima sedam, pardon šest stranaka. Jer Silvano Hrelja, u obliku HSU-a, napustio ih je odmah nakon izbora. Uvidio je da nema tu kruha za njega. Jedva su "amsterdamci" prešli izborni prag, a to je za Hrelju bio znak za uzbunu. Jer valja osigurati još jedan mandat u Saboru, a to će teško u koaliciji čiji rezultati u budućnosti nisu izvjesni. Doduše, sada se Hrelja ponovno vratio. Ali to je sve relativno kod njega, odnosno bit će tako dok mu netko ne zagarantira mjesto u Saboru. To je ono što ga zanima. Bez mandata nema ni HSU-a. Ono što je kod "amsterdamaca" gotovo sigurno jest da će IDS na parlamentarnim izborima u svojoj izbornoj jedinici osvojiti pokoji mandat. I to je možda to. Popularnost Anke Mrak Taritaš se očito strmoglavila, dok HSS sa svakim novim predsjednikom šara slijeva nadesno. I u tome Hrelja ima pravo kad kaže da je to koalicija s previše različitih stranaka. On, doduše, spominje ideološke različitosti, ali prije bih rekao da su interesne.

Živi zid satran

Najveći postizborni potres dogodio se u Živom zidu, Europa ih je satrala. Ali nikad u toj njihovoj šizofrenoj pojavnosti ne znaš što će se točno dogoditi, hoće li Ivan Vilibor Sinčić reći Vladimiri Palfi da je Ivan Pernar svojedobno za Branimira Bunjca rekao… Ili će Bunjac, Pernar s Palfi i Sinčićem sjesti za stol i… Možda će Pernar reći da je Bunjac, bez obzira na Sinčića i Palfi, ustvari… A može se dogoditi da Palfi Sinčića, Pernara i Bunjca pošalje…

Zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi politički potres izgledao kod Mislava Kolakušića. Još šizofrenije nego kod Živog zida. Tu bi si Kolakušić počeo uskakati u usta, svađati se, unositi se sam sebi u lice… Kompletno ludilo.

Jedini koji ne osjećaju podrhtavanja i da oko njih padaju grote s neba su desničari. Oni su stameni kano klisurine. Ne mogu to poremetiti ni pjesmuljci koje je Ruža Tomašić spjevala za poglavnika, ni njena pojava u ustaškoj odori, koja joj stoji kao salivena.

I što sad? Hoće li ova stranačka pretumbavanja nakon europskih izbora utjecati na išta, hoće li se život u Hrvatskoj stubokom promijeniti zato što HDZ nije osvojio pet mandata, ili zato što je Bernardić spasio svoju poziciju predsjednika SDP-a, ili zato što se Flego jedva dočepao toliko željenog Bruxellesa, ili zato što se Živi zid raspada…? Sve će to, o mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast