PIŠU ROBERT FRANK I IVOR BALEN
Suprotstavljena mišljenja: POLITIČARI NA DRUŠTVENIM MREŽAMA - DA ILI NE?
Robert Frank / Ivor Balen
ROBERT FRANK - PROTIV: "Srce" - "ljubav" - "volim vas" - "vi ste moji"... Daj, ne seri više. Šuti i radi, ne piši gluposti!
Kada vidim da političari na svom fejsu stave neku patetičnu objavu, pa nadodaju ono srce, po mogućnosti titrajuće, pulsirajuće, pa spominju ljubav ili koriste fraze poput "volim vas", "vi ste moji" ili "sve radim zbog vas", naježim se od nelagode. Isti osjećaj kao kad u školi prepisuješ, a profesor užurbano prilazi tvom stolu da ti oduzme šalabahtere. Naježiš se zbog srama i razotkrivanja, osjećaš se glupo i provaljeno. Još se za šalabahter i pronađe izlika. Nekakav (polu)argument koji će opravdati učeničko oslanjanje na snalažljivost. Ona je u toj dobi važna disciplina za kompenziranje nerada kao posljedice puberteta i povećanog rada hormona.
Ali, fejs objava političara, s pratećim crvenim srdašcima i iskazivanjem ljubavi, ta otužna, iritantna patetika gdje se uglavnom kratkim, besmislenim porukama forsira neprirodnost kojom političar na sebe veže desetke, stotine, tisuće pratitelja… To me dovodi do povraćanja. Gadljivo, prizemno. Opet, radi se o modusu operandi. Političari bez pravog sadržaja najjeftinijim forama tako okupljaju naivce koji nasjedaju na ponuđene bedastoće. Prokleta površnost.
Eto, moj je dojam da je to jeftino, prizemno, neumjesno, ali i populistički. Samim time je politički opravdano. Prihvaćam da je sve dio igre, folklora. Svaki od tih političara ima kalkulaciju da mu takav komunikacijski kanal, sa srcima, ljubavi i "volim vas", donosi više pratitelja nego što mu smanjuje popularnost kod naježenih budala poput mene.
Mene ta manipulacija smeta: jedan se, na primjer, snima s djecom kojoj čestita na postignutom nogometnom uspjehu. Ispada lijepo, pozitivno, ali čim je političar u blizini takvih događanja, ona su kompromitirana. Njihov je posao stvoriti uvjete za postizanje rezultata i onda se maknuti u zavjetrinu. A ne politički kokošariti, prikupljati nezaslužene poene i puštati suze zbog uspjeha djece čiji roditelji znaju da bez njihovog angažmana ne bi bilo ničega.
Drugi se pak slika sa zvonika crkve pa na fejsu napiše da svakom svom sugrađaninu želi to isto - penjanje, pretpostavljam, uskim, zavojitim stubama radi prekrasnog pogleda. Ma, čekaj, čekaj, zar je doista takva objava nešto pametno i inspirativno. Odakle mu ideja da to nekog zanima i da ima neki smisao, dubinu ili konkretnu poruku.
Sve je to jebena manipulacija, iskrivljavanje svijeta, odvraćanje od pravih problema i podilaženje masama. Političari to shvaćaju, a ja sam glup.
IVOR BALEN - ZA: Podrška na Facebooku je kao loše vino koje smrdi, ali dobro puca. I političari imaju pravo na to
Društvene mreže su u današnje vrijeme medij koji omogućuje političarima da plasiraju potencijalnim biračima točno ono što žele, upakirano kako žele. Političari su zato prigrlili društvene mreže preko kojih neki od njih doista vješto privlače mase.
Marin Miletić, populistički desničar iz Mosta, primjer je genijalca kojeg prati 115.000 ljudi i čija svaka objava dobiva tisuću ili više tisuća lajkova. Gotovo je sigurno da bez društvenih mreža ne bi bilo ni Marina Miletića ovakvog kakvog poznajemo, popularnog i sveprisutnog, bez obzira što tko mislio o njegovim politikama. Bez društvenih mreža on vjerojatno nikad ne bi došao u Sabor, što ne znači da je taj način privlačenja pažnje loš, ili da Miletić čini nešto što ne bi smio. Dapače, za razliku od mnogih drugih on je odavno uvidio mogućnosti koje pruža Facebook i te mogućnosti debelo koristi. Ako mu jednog dana propadne politička karijera, može slobodno raditi kao konzultant za društvene mreže.
Na društvenim mrežama popularan je i Zoran Milanović koji je posljednjih godina "poludio". Priča sve i svašta, koristi jezik kočijaša i ulice i općenito čini sve što može da se dodvori što širem krugu "običnih Facebook ljudi".
Ima tu još primjera, ali jedno je jasno uočljivo - što su veći populizam i podilaženje masama, to je više pratitelja i lajkova. Što su poruke ozbiljnije i realnije, to je zanimanje manje. Nisu to shvatili samo političari već i mediji, kojima svaki populistički tekst i "borbu za narod" prati adekvatna podrška na Facebooku. Jest da je ta podrška uglavnom trash, ali je lijepo vidjeti puno lajkova. Omamljivo je, kao loše vino koje smrdi, ali dobro puca.
Tako nekako razmišljaju i istarski političari koji se u vlak društvenih mreža ukrcavaju kasno, ali još uvijek na vrijeme. Teško je bilo očekivati da jedan rođeni populist, udžbenički primjer kao što je Zoričić, neće biti jak na Facebooku, ili se barem neće truditi da bude. I zašto bismo mu to zamjerili?
E sad, koja točno publika visi na Facebooku i lajka i komentira svaki tekst, to je već druga tema koja je, možda, i za neku drugu struku, na primjer psihijatrijsku.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
