Sjedim na kamenoj izbočini dok grane vazdazelenog pina blago dotiču mirnu morsku površinu. I ne mogu se iznova načuditi kako je priroda, kad se dijelila ljepota, prema ovom kraju bila darežljiva. Valjda je netko iz Cuccurinovog i baljanskog Mon Perina na vrijeme stao u red i aplicirao za ono što je poslije nastalo: kamp kao savršen spoj prirode u svim oblicima, te čovjeka, inače njenog krvnika, koji je u ovom slučaju partner.

Ovdje je s minimalnom intervencijom u prostor sačuvana autentičnost koja osigurava suživot homo sapiensa, kao mudrog ljudskog bića, te bioraznolikosti oko njega. Upravo je bioraznolikost, prema prirodoslovcu sir Davidu Attenbroughu, najugroženiji aspekt života na Zemlji.

Baš zato ovdje u Mon Perinu, usamljen na jednoj hridi, okružen iskonskom jednostavnošću i ljepotom, shvaćam privilegiju života na Poluotoku. Shvaćam kako nas se direktno ipak ne dotiču razmjeri svjetskih ekoloških kriza koje prijete potpunim nestankom ove planete. No isto tako shvaćam da u konačnici dijelimo sudbinu čovječanstva i naših suvremenika. Svi zajedno smo se rodili i živimo u geološkom razdoblju koje se naziva holocen. Svijet ćemo napustiti u antropocenu. I baš bi se taj antropocen, kaže sir Attenborough, mogao pokazati kao iznimno kratko razdoblje u geološkoj povijesti. Razdoblje koje će završiti apsolutnim nestankom ljudske civilizacije.  

Kratkotrajno uživanje u gotovo netaknutoj prirodi Mon Perina, poremetit će zvučni signal na mobitelu, kao potpuni kontrast trenutne idile. Tehnologija je ljubomorna na čovjeka koji se opušta. Svjesno mu ne daje mira. Zvrndanje, vibracija i slijedi vraćanje u realnost. Dolazi mi informacija. Neka je, dakle, gospođa objavila post na fejsu, nekome zanimljiv, nekome besmislen. Privukao me samo zato jer ga mogu iskoristiti za ovu priču.

Uglavnom, kaže ona: "dođete na plažu u 7.30 ujutro i zatekne vas ovaj prizor. (Prizor pak izgleda ovako: ispod drva s bogatom krošnjom poslagana su tri šugamana, a ljudi nigdje). Evo, sada je deset sati i nigdje nikog. Zanima me kad će se gospoda pojaviti!!! Voljela bih da ovo podijelite, da i drugi vide. Kupači ogorčeni. Plaža Peroj. Ugodan dan".

Netko si je očito, ranijim dolaskom na plažu, rezervirao prostor. Ne zna se o kome je riječ, ali je taj netko bezobrazan i uzima si za pravo nešto što mu ne pripada. Prisvojio si je komad Zemlje bez osnova. Kao da će je u grob sa sobom ponijeti. Ustvari si je, pretpostavljam, samo poželio osigurati hlad ili bolju poziciju na tom dijelu šljunčane plaže ili kamene plohe.

Očekivano, na fejsu se rasplamsao rat: mržnja, uvrede i prijetnje. Ovi što su postavili šugamane prije zore pa nestali na par sati, recimo do podneva, nalete li na nekog agresivnijeg i od užeglog sunca preostrašćenog frajera mogli bi dobiti po glavi. Pa će vidjet' vraga! Iako u ovakvim situacijama nitko nije ovlašten uvoditi red na plažama, jer nigdje nije zapisan plan korištenja prostora i raspored postavljanja šugamana, život potvrđuje da će netko uzeti pravdu u ruke. Argumentirat će to jakom činjenicom, osnaženom krupnošću svojih mišića, da se tu kupa cijeli život! Uz to, ovaj jadničak koji je ujutro oko sedam sati postavljao ručnike nije mogao znati - jer mu to nitko nije ni rekao, niti to igdje na ovozemaljskoj kugli piše - da je anno domini, ljeta Gospodnjega 2020., sklopljen višedesetljetni pakt između šugamana tog domaćeg čovjeka, uvijek istog šugamana, ispranog stotinjak puta i već požmarenog do mjere da ga je ružno za gledati, te komada kamena ili žala na koji ga se svako ljetno jutro, bez iznimke osim u danima kiše ili naglog zahlađenja, ritualno postavlja. I još se na svaki kut šugamana stavi jedan plosnati kamen. To je, također, ugovorom zabilježeno.

Došlo je, nažalost, takvo vrijeme da će taj neki domaći, kojeg smeta kad mu stranci stavljaju šugamane na njegov komad Zemlje, započeti kavgu u djelić sekunde. Naganjat će po plaži onoga tko je stavio šugaman, a onda ga, vidi zlikovca, nema satima! Taj bezobraznik, koji stavlja šugamane pa vjerojatno ugrabi još koji sat na tko zna što, u bježaniji pred mrcinom pokušat će s njime pristojno razgovarati – „dobro, dobro, neću to više raditi, ali me zanima kolika je minimalna, a kolika maksimalno dozvoljena vremenska udaljenost između postavljanja šugamana i obvezujućeg dolaska na plažu, čime se simbolički označava početak izlaganja suncu svog tijela?“

Zajapuren, zadihan, od žene isprovociran da razbije glavu tom drzniku koji je, eto, stavio šugaman tamo gdje mu to neće i ne smije proći i još postavlja ovako glupa pitanja, naš snagator će u nedoumici zastati. I pitati ženu – jel' ženo, a što da mu na to kažem? A ona njemu: "ma što hoćeš, možeš mu reći da nam je dosjelošću pripalo pravo prvopostavljanja šugamana, a on nek' se nosi odakle je došao" - odvažno, s visoka, kao da je popila svu pamet svijeta, žena odgovori mužu hrabreći ga u nasrtajima na, sada se već ispostavlja, češkog turista.

Rat za šugamane dosegnut će vrhunac kad na plažu dođe, ispostavit će se kroz sekundu, dvije, prijatelj tog Čeha. Radek mu je ime. Gleda i ne vjeruje svojim očima! Njegovog prijatelja Vaclava po plaži naganjaju vlasnik i vlasnica apartmana u kojem on boravi s obitelji! Jučer navečer su s njima pričali o tome kako je ovdje priroda prekrasna i kako za svakog na Zemlji, a valjda se to odnosi i na ovu plažu, ima mjesta pod suncem! Oni, Česi, od kojih turistički preživljavamo, kad plaćaju su poželjni, dodvoravamo im se, ulizujemo, bacamo lažne osmijehe… A kad žele dohvatiti komadić bolje plaže ili malo više hlada, onda smo rabijatni i zločesti. Kao da u sebi nemamo ni mrvu ponosa ni dobrote pa da taj komadić lijepe obale podijelimo sa svima onima kojima to kao stanovnicima Zemlje pripada isto kao i nama.

Radek je zgrožen, povrijeđen, priznaje svojim apartmanašima da on svih sedam dana boravka u njihovom apartmanu rano ujutro skokne do plaže, postavi tih par šugamana i ode popit prvu kavu, razbuđuje se uz novine, oduševljeno promatra ljude u lokalnoj konobi. Objašnjava kako cijelu godinu radi kao liječnik i tih sedam dana Hrvatske s obitelji sve mu je na svijetu. Umjesto gostoljubivosti, skoro je dobio razbijenu glavu. A Česi su samo htjeli, u skladu s filozofijom sir Davida Attenborougha da svaki dio planeta Zemlja u suštini svima pripada isto, nekoliko četvornih metara plaže podijeliti s ovdašnjim ljudima. Nije im uspjelo. Odoh ja na svoju stijenu. Za nju se još ne tučemo.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast