Već sam pomišljao da možda imaju pravo. I da sam toliko ostario u pedesetima da ne razumijem što je nova zbilja. Takozvano moderno vrijeme, komunikacijski i medijski nametnulo je jahače virtualnih istina. Neki drugačiji kriteriji života i razumijevanja stvari. To bubnjanje, hoćeš-nećeš stvori dojam kako je većinski stav negativan. I propitaš se nisi li manjina i na pogrešnoj frekvenciji. Kao da ne razumiješ, iako se držiš kriterija struke. Ovdje kao da to nije bitno, jer poplava samozvanih tumača raznih struka znaju sve bolje i, "čuli su". O svemu i svačemu nameću svoje "istine" tako da i najpozvaniji stručnjaci počinju preispitivati da možda oni doista ne razumiju stvari.

Još dok nije bilo digitalnih jahača virtualnih istina, tamo 1990-tih godina, sukobljavale su se u eteru nametnute teze o malim Hrvatima. Iz Istre. Zbilja je nudila neku drugu dimenziju lojalnosti. Vremenom se zbilja zbilje nametnula zbilji priča. Danas se o Istri i Istrijanima širom Hrvatske govori s velikim respektom upravo zato što su djela učvrstila snagu istine. I onemoćala su priče jahača fabriciranih istina. Ovdje ljudi sa svih strana žive u skladu, svaki sa svojim stvarnostima i poslom, svaki sa svojim problemima i rješenjima, ali unutar jednog okvira standarda ponašanja i promišljanja. Istra nije lijepa, Istra je prelijepa. U Istri nije sve bajno, nije nigdje, ali ovdje se društvo konkretno trudi da bude sve bolje. Zbilja ima neki smisao i daje mogućnost svakome da se u njoj nađe i snađe. Ne trebamo se mi u Istri to sramiti istaknuti samo zato da nam neki nametljivi likovi ne bi prikačili negativni okvir uopćene teze "da se bahato držimo da je Istra posebna". Ona jest posebna i to je činjenica. No, taj doživljaj ukazuje ne samo na njeno, nego i na bogatstvo Hrvatske.

Zbilje života

Kadar je bio emotivno devastirajući. Pogled oca u šoku, koji sjedi na stolici na ulici. Ozlijeđen do grozne boli, ali koju fizički kao da ne osjeća jer čvrsto u zagrljaju drži svoje dijete. I ono je u šoku. Koju minutu prije hrabri i dobri ljudi izvukli su ih iz zgnječenog automobila, na kojeg se sručilo pola kuće koju je neman prirode nadmoćnom trešnjom rušilo. Dok gledaš prizor izbezumljenog lica oca u automobilu koji se bori za život svoga djeteta i sebe, stegne ti se srce do boli, iako znaš da je u tom slučaju epilog bio sretan. Presnažna je to emocija zbilje. Kao i svaki kadar s Banovine, iz Petrinje, Siska, Gline i drugih manjih osiromašenih mjesta Sisačko-moslavačke županije, koji na različite načine ukazuje na tragediju koja se dogodila. Taman dok saznaješ slikom i tonom njene dimenzije, već se vrte novi kadrovi života. Eksplozija empatije i dobrote cijele Hrvatske kao da je bila programirana, a ne tako veličanstveno spontana. Odmah se zemlja digla na noge. Iz svih krajeva isti kadrovi, masovna i brza reakcija prikupljanja pomoći, konkretne i svrsishodne. Ljudi su se munjevito organizirali (i) zahvaljujući zdravoj strani društvenih mrežnih komunikacija. Kamioni, šleperi, kombiji, puni svega što treba, kamp kućice, kontejneri, iznad svega more iskonskog suosjećanja, želje da se pomogne unesrećenima, dobrote i zajedništva. Ni lijevi ni desni, ni crni ni bijeli, ni ovi ni oni, samo ljudi Hrvatske koji su kao rijetko kada tako emotivno i snažno u hipu pritekli u pomoć unesrećenim drugim ljudima iz Hrvatske. Istra nije bila posebna. Bila je kao i svi drugi empatična i prisutna za potrebite. Bila je onakva kakva treba biti unutar društva koje je reagiralo onako kako jedna zajednica ljudi treba reagirati za svoje ljude. Osjetljiva na patnju, spremna pomoći i djelotvorna. Kao i po običaju.

Onemoćale virtualnosti

Jahači virtualnih zbilja (i) u Hrvatskoj doista su nam stvorili atmosferu da ovdje ništa ne valja. Od gore pa do dole. Ne valja politika, institucije, sustav, ne valjaju odnosi, nema zajedništva, svako gleda samo sebe, ljudi su otuđeni i baš ih briga za tuđe muke. Navijači? Oni su, kažu stereotipi virtualnog svijeta, samo problematične udruge. Zato jer ih sude po svom metru, virtualnom a ne stvarnom. Naši Demoni i ovom prilikom, kao i proljetos kada su dragovoljno sudjelovali u selidbi bolnice u novu zgradu i to u jeku opće panike zbog pošasti koronavirusa, pokazali su razliku između virtualnih priča i negativnih naglašavanja te realne stvarnosti i njenog zapostavljanja. Navijači iz Pule, iz Istre, iz Hrvatske bili su i ovaj put dodatna energija snažne pozitivne društvene reakcije.

Kažu neimari negative da je naše društvo izgubljeno. I da ova država nema smisla. Čak su se i neke znanstvene persone prepustile stihiji virtualnih atmosfera pa su po starom lošem običaju demagogije ustvrdili da je "jadna država čiji narod slavi na ulicama reprezentaciju zbog finala Sp-a, pored tisuću drugih problema zbog kojih bi trebalo na ulicu". Halo, 700 tisuća ljudi, mlado i staro, mame i djeca, djedovi i unuci, svi zajedno, to je Hrvatska. To je naše društvo. Jel' to znači da su oni jadnici jer emotivno osjećaju sreću i potrebu zajednički dijeliti posebnost trenutka povijesti u kojem je (i) sportska Hrvatska (opet) zadivila svijet? Tko je taj koji može kazati da je njegovo mišljenje važnije i vjerodostojnije od onog što narod govori i osjeća, samo zato što ima neku akademsku ili društvenu titulu? Jesu li to oni tzv. mali bogovi koji su prisutni svugdje, a ne razumiješ što konkretno rade i temeljem čega svima drže predavanja? Jesu li to oni koji se uz skute lokalnih moćnika osjećaju pozvanim da izvrću stvarnost i prilagođavaju je svojim interesima? Mediokriteti svih vrsta se jesu osilili, ali pred snagom zbilje oni doista nemaju šanse trajati. Dok to shvate, već su odbačeni. Upravo zato što su mediokriteti.

Danas je zbiljska Hrvatska "izišla na ulice" i promptno reagirala da pomogne svojim ljudima na Banovini. Zato što je bila stvarna, bila je složna, moćna i organizirana. I to je pravo lice Hrvatske, a ne ono koje jahači virtualnih zbilja jedva čekaju promicati. Ono koje ukazuje da nije organizirano kako treba, kako sustav ne funkcionira, kako je država ovakva ili onakva, kako nema zajedništva, nema empatije. Zbilja nam ukazuje na nešto drugo. Svi su se brzo organizirali, država je promptno reagirala, zdravstvo, vatrogasci, policija, civilna zaštita, službe spašavanja, Crveni križ i svi ostali. Ima li propusta? Dakako da ima, jer su to super teške situacije u kojima jednostavno ne može biti teorija idealno pretvorena u praksu. Lako je teoretizirati, druga je stvar djelovati u zbilji. No Hrvatska je u još jednoj ogromnoj muci reagirala moćno. Hrvatska su njeni ljudi, a ne neka imaginarna egida kojom se najčešće virtualni svijet služi da bi nam servirao neku drugu društvenu stvarnost. Negativu. Ako tako društvo reagira kao (i) u ovom slučaju, znači da je njegova zbilja kudikamo "složnija i moćnija" nego što nam se servira u svekolikim teorijama propasti.

Snaga za novu dekadu

Vidjet ćemo što će nam donijeti 2021. godina. Za sada se možemo uhvatiti onog što nam je ukazao početak. U najtežoj muci, Hrvatska je reagirala snažno i hrabro. Njeni ljudi su pokazali da ovo nije izgubljeno društvo, nego je društvo koje se još muči prihvatiti što su njegove realnosti i temeljem toga onda cijeniti što ima ili nema. Jedan od razloga su upravo tumači "interesnih istina", agresivniji i glasniji od promicatelja zbilje i realnosti. No, sve su te nametnutosti limitiranog vijeka, jer na kraju će uvijek prevladati stvarnost, svejedno o kojem dijelu društva i djelatnostima govorimo. Kao što će mali moćnici, od gore pa do lokalnog, otpadati putem procesa sazrijevanja društva.

Zajedništvo i empatija koju je Hrvatska u iznimno teškim joj uvjetima još jednom dostojanstveno iskazala, odraz su njene istine. S kojom će, u dekadu koja je započela, sigurno biti snažnija u procesima iskoraka za kvalitetnije organizacije života. Lakše se tako suočiti sa svim preprekama, među kojima su i oni, u svim porama društva, koji ne štede energiju da bi (tašto) pokazali da su njihove destrukcije objektivan odraz stvarnosti. Ona ih konstantno demantira i zato ne slijedite virtualne namete ni od koga. Bližnjeg ili daljeg. Imati ćete više energije za zbilju 2021. godine, koja neće biti laka, ali će imati više smisla pozitive.

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo