Stranka rada i solidarnosti Bandić Milan 365, čija se predsjednica Jelene Pavičić Vuković pokušava potiho povući iz političkog života, najprije iz Gradske skupštine Zagreba, a potom i nekandidiranjem na prosinačkom izbornom kongresu, velik je i malo prepoznat politički fenomen na hrvatskoj političkoj pozornici. Stranka pokojnog Milana Bandića prva je u hrvatskoj politici nazvana po svom živućem predsjedniku – prije toga smo imali, recimo, HSS braće Radić i slične stranke – no poslije je još nekoliko političkih projekata pokušalo prodati isti trik biračima. Primjerice, Domovinski pokret Miroslava Škore koji je najprije izgubio Škoru iz imena, a poslije i iz članstva, ali Bandićeva stranka ima je znatno važnija i u javnosti utemeljenija pojava.

Naime, pokojni Bandić je sa strankom vlastitog imena vladao Zagrebom, držao vladajuću koaliciju u Hrvatskom saboru, kupovao "žetončiće" i imao realnu političku moć, što agilni pripadnici stranke koja još nosi njegovo ime više nikada neće imati. Činjenica je da spomenuta stranka ima šest tisuća članova te nekoliko vijeća u zagrebačkoj gradskoj skupštini i skupštini Zagrebačke županije, ne znači ništa na političkom tržištu. Najsposobniji članovi te stranke već su otišli s funkcija, ostale će potjerati Možemo! kad nauče provoditi javne natječaje tako da ispadne po njihovom. Posve je jasno da na sceni imamo političku sablast.

Stranka "imena Bandića" – rekli bi Rusi – podsjeća na Društvo Josip Broz Tito, samo što titoisti imaju razloga da poštuju maršala. Iz stranke pokojnog Bandića nitko ne pokazuje razumijevanje za njegovu političku ostavštinu jer ona ne postoji, a bome ni za sumnjivo poslovanja na rubu kriminala koje, čini se razvidnim, postoji. Činjenica je da bi se stranka „imena Bandića“ mogla – i trebala – raspasti u roku od nekoliko sljedećih mjeseci. To ne može biti stranka Jelene Pavičić Vukičević koja to niti ne želi, ili možda stranka Ivice Lovrića koji još drži bandićevski mostobran u gradskoj upravi. Možda postane stranka Natalije Price, bliske Bandićeve suradnice koja podsjeća na Jelenu Veljaču u jasnoći javnog izraza, ili stranka "žetončića" za glasačke mašine koje više ne rade.

Ambicije Stranke rada i solidarnosti BM365 treba podcijeniti, ali ne i zaboraviti. Sjetimo se osnivanja u Istarskoj županiji i obećanja koje smo tada čuli. Gdje li su danas istarski "bandićevci", nije ih bilo nikada ni na jednim izborima, a gotovo da su obećali fontane u bojama pored Zlatnih vrata.

Potrebno je zabilježiti i nastanak i nestanak onih koji bi s nama – za naše pare – vladali. Kralj je mrtav, živio kralj – govorili su na francuskom dvoru prilikom kraljevske tranzicije. U slučaju Stranke rada i solidarnosti drugi dio izreke možemo zanemariti.

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo