Višemjesečna buka u informacijskom prostoru na temu teoretskog pomilovanja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača nikako da se utiša. Testira se strpljenje državnog poglavara Zorana Milanovića da iskoristi svoje "kraljevske ovlasti" i pomiluje ostarjele špijune i organizatore ubojstava, drugim riječima osvjedočene borce protiv osnovnih ljudskih prava, ali se pri tome namjerno zaboravlja što su oni donijeli u svojoj popudbini kada su iz redova SKJ i Službe državne sigurnosti prešli u redove HDZ-a, Sigurnosno informativne službe (SIS-a) Ministarstva obrane i(li) Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP-a) Ministarstva unutarnjih poslova.

Oni nisu donijeli samo "korisne informacije" i "pomogli obrani Hrvatske" kada je bilo najteže - štoviše, to su prijeporna pitanja kad se sjetimo neuspjelih atentata na prvog hrvatskog predsjednika ili operacije "Labrador" - nego su obilno pomogli da se u prvih deset godina hrvatske demokracije zatuku ljudska prava, da se montiraju afere preko SIS-ovskih medija poput Slobodnog tjednika ili Panorame, te da se prisluškuju deseci novinara koji nisu bili po volji tadašnjoj vlasti.

Ili su barem tadašnji šefovi tajnih službi, a idealan primjer za to je Josip Perković, smatrali kako se jugoslavenska praksa nadzora novinara i medija treba nastaviti, pa je od početka devedesetih do 2000. godine prisluškivano, praćeno i "obrađivano" između pedeset i stotinu novinara svih hrvatskih medija. Osobito tada popularnih tjednika, ali i dnevnih listova, radija i televizije.

Sama činjenica da se prisluškuje novinare u svojoj suštini je priglupa - jer oni ionako objave sve što znaju - ali je bilo korisno znati koji dan ranije što se priprema i o tome obavijestiti nadležne. Imali su suradnike i među novinarima, naravno, jer u svakom žitu ima kukolja. Ali, praksa jugo-režima da se medije drži na oku - kao što je Perković "na nišanu" držao hrvatske emigrante, za što je od današnjih političara razumijevanje pokazao samo HSS-ov Krešo Beljak - nastavljena je sve do 2000. godine.

Tada su svi s liste prisluškivanih pozvani u sjedište Ministarstva unutarnjih poslova na zagrebačkoj Savskoj cesti, da bi vidjeli okljaštrene dosjee koje je pravila civilna tajna služba, SZUP. Dosjee SIS-a novinari nisu vidjeli.

Ali, što je to Perković-Mustačevoj herojskoj tajnoj policiji bilo sumnjivo? Recimo, to da potpisnik ovih redaka komunicira s kolegicom srpske nacionalnosti. I da mu je biografiju za potrebe tajne policije napisao bivši redakcijski kolega.

U cijelu priču uveden je, naravno, i nekadašnji šef svih tajnih službi, pokojni dr. Miroslav Tuđman, čiji je potpis na dijelu dokumenata za nadzor novinara.

Perkoviću i njegovog družini uglate petokrake novinari ne smiju zaboraviti devedesete godine. Pomiluje li ga, kojim slučajem, predsjednik Milanović, pokazat će da se slaže s onim što su radili i za što uopće nisu procesuirani. U hrvatskim tajnim službama nitko nije odgovarao za maltretiranje medija.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast