PIŠE PATRICIJA SOFTIĆ
Što smo očekivali?
Ako nekome onomad nije bilo shvatljivo zašto Franci Blašković novači u Ligu za boj protiv turizma, to bi mu u današnje vrijeme moglo postati jasno na krajnje bolan način.
Naš svestrani i kreativni anarhist zagovarao je ovaj boj još krajem osamdesetih godina, valjda jedini prizemljen i bolno svjestan budućnosti koju je očito tako jasno vidio, usamljen u tadašnjem sveopćem ekstatičnom ludilu kretanja prema dokidanju društvenog vlasništva i otvaranju naših krajeva prema "modernim, zapadnim, demokratskim politikama, i nadasve, svježem kapitalu i investicijama".
Upalili su svjetlo u mraku i svima nam je trebalo biti bolje. Tako su barem obećavali.
Nikad mi nije bilo jasno zašto neki ušminkani političari neprestano pred kamerama ponavljaju iste stvari, spominju nekakav razvoj turizma, preorijentiranje Hrvatske na turizam, ulaganja u turističke kapacitete, najavljuju nekakve strateške planove za razvoj istog, kao da Hrvatska nema i nikad nije ni imala turizam.
Pa sad odjednom, konačno oslobođeni nekakvih okova u mraku koji su nas, valjda, držali zatočene u našim malim komunističkim stanovima, moramo brzo "uhvatiti vlak sa svjetskim tendencijama i preoteti dio tog turističkog kolača drugim zemljama". Nije mi to bilo jasno nimalo. Barem smo mi ovdje odrasli s gužvama na ulicama i našim bježanjima što dalje od grada, u potragama za osamljenim, divljim plažama da bismo malo predahnuli od te ljetne gungule zbog koje su mama i tata uvijek negdje kasnili i psovali. Znala sam poimence sve okolne kampove i hotele, znala sam koji se susjedi bave turizmom i kod koga svakog ljeta možeš vidjeti dva do tri šatora u pomno pokošenom i uređenom dvorištu ispred ili iza kuće.
Pričali smo još kao djeca o tom zloglasnom Poreču koji je za nas bio samo jedno veliko turističko naselje u koje nisi imao zašto otići ako nisi bio turist. Slušali smo od ljudi koji su ljeti tamo živjeli i radili, a ostatak godine boravili u Puli, kako im je sve to isprazno i tužno. Slušali smo od prijatelja koji su na maturalce odlazili u Lloret de Mar kako uopće ne znaju jesu li bili u Španjolskoj ili u nekom domaćem turističkom naselju jer su samo bili na nekakvoj pješčanoj plaži načičkanoj hotelima u čijim ugostiteljskim objektima bez problema s konobarima razgovaraju na hrvatskom.
I upravo mi zato ništa nije bilo jasno. No, drugima je valjda bilo jasnije. Evo slobode, evo svjetla, evo boljih vremena, evo turističkih kredita, "objesi zimmer frei, sjedi pod palmu i uživaj". Došli su nam toliko željeni inozemni investitori puni para, svatko je prodao koliko je mogao i što je mogao, ako se nije odlučio sam baviti turizmom, jer bolje nositi bermude i sunčane naočale kao gospodin čovjek, a ne trliš, pa zimi s obitelji u egzotične krajeve. A ti stojiš i gledaš kako se nekad simpatična, poljoprivredom prožeta sela i gradovi pretvaraju u grobnice ili spavaonice.
Zatim su stigle posljedice. Ljudi se ne prestaju žaliti, i svake godine je sve gore. Te moraju ljeti iseliti iz svojih podstanarskih stanova kojih na duži period nema ni za lijek, te zgradama im noću odjekuju udarci kofera i njihovih kotačića o stepenice dok se razgaljeni turisti glasno smiju presretni što su konačno stigli na odmor.
Susjedovi su turisti neprestano glasni i nekulturni, te ne da se živjeti od najezde turista koji bauljaju našim uskim cestama 20 na sat razmišljajući pritom kojim putem krenuti ili skrenuti. Te kasne na posao zbog tih gužvi, te su na Normabelima zbog neprestanog partijanja u susjedstvu i nespavanja, te prelijevaju im se susjedne septičke jame na njihove parcele, te ti iznajmljivači i turisti puštaju smeće posvuda… Ne razumijem, zaista. Što, nam nije svima trebalo biti bolje, zar ne?!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
