Na obzorju istarske demokracije ukazao se i Milan Bandić čija je Stranka rada i solidarnosti osnovala svoju pulsku gradsku organizaciju uz najavu širenja i na ostale gradove i mjesta u županiji.
Potez je svakako intrigantan, baš kao i sama politička pojava Milana Bandića, zagrebačkog gradonačelnika, uskočkog osumnjičenika i neuspješnog predsjedničkog kandidata čiji „žetončići” danas održavaju vladajuću većinu HDZ-a u Hrvatskom saboru. Ali, što će Puli Bandić i što će Bandiću Pula, pitanje je na koji se odgovor može samo pretpostaviti.
Stranački izvori u Stranci BM365 – kako se također naziva Stranka rada i solidarnosti Milana Bandića, službeno su optimisti i kažu da Puli i Istri svakako nedostaje stranka rada, lider poznat po tome „da ide delati” te da računaju na dobar odziv birača.
Ad hoc analiza pokazuje da bi Bandićevu stranku kao svoj politički zavičaj u Istri, možda, mogao prepoznati onaj dio biračkog tijela i politički probuđenih građana koji lutaju od izbora do izbora, odnosno nisu stalni birači IDS-a, SDP-a ili HDZ-a kao jedine tri stranke u Istri koje imaju svoju vjernu publiku.
Možda stratezi iz Bandićeva zagrebačkog stožera smatraju Istru prikladnom za širenje kao jednu od najrazvijenijih hrvatskih županija s niskom stopom nezaposlenosti i minimalnim pozitivnim demografskim prirastom – pa bi se u njoj moglo pronaći članova koji nisu, kao poduzetnica i najistaknutija istarska „bandićevka” Mikela Buršić Lisjak, do sada bili politički angažirani.
Vjerojatno se računa i na podršku onih kojih su do sada bili članova prosvjednih stranaka poput Živog zida koji je još do podjele plijena osvojenog na europskim izborima bio treća stranka po popularnosti u Istarskoj županiji, te na razočarane bivše SDP-ovce koje upravo pokušava okupiti i Maja Šarić u ogranku Demokrata za Istru.
U krug interesa Stranke rada i solidarnosti ulaze i HNS-ovci kojima je jasno kako je stranka propala na svim razinama zbog političke korupcije, nekadašnji HSLS-ovci čiji je rad u Istri poprilično zamro, ali i Mostovci koji su dobivali određenu podršku na prošlim izborima za Hrvatski sabor. Konkurencija za izvlačenje rejtinga je i Nezavisna lista Mislava Kolakušića koja je u nekim istarskim gradovima bila treća ili četvrta politička snaga na europskim izborima.
Napokon, i u IDS-u ima nezadovoljnih, poput „stare garde” koja ne smatra da su devedesetih godina osnivali liberalnu stranku, nego narodnjačku, zavičajnu istarsku stranku čiji su temelji u rovinjskoj deklaraciji o samostalnosti Istre, a ne u liberalnim deklaracijama ALDE partije i parlamentarne skupine Obnovimo Europu. Ne treba zaboraviti ni umrtvljene aktiviste Ladonje i Kajinovih Istarskih demokrata kojima bi vjetar u leđa mogao dati poticaj da ponovno pokušaju uzletjeti na istarskom političkom nebu.
Stranka rada i solidarnosti mogla bi, uz mnogo sreće, dobiti nekoliko vijećnika na idućim lokalnim izborima u svibnju 2021. godine. Parlamentarni izbori prije toga mogu biti dobri za stranačku propagandu – dok bi kupovina pokojeg „žetončića” u aktualnoj lokalnoj vlasti pokazala da Bandić ima za ponuditi nešto javnosti nejasno i nepoznato. U Istri – gdje cvijeta tisuću političkih cvjetova – Bandićev može, ali i ne mora pronaći plodno tlo.