Najave koje se čuju iz nekoliko nacionalnih sindikalnih centrala, poput Matice sindikata ili Sindikata visokog obrazovanja, te oštre riječi koje povremeno u velikoj mjeri izgovara Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, sve glasnije poručuju da su te radničke organizacije spremne krenuti u prosvjede, štrajkove i borbu da bi preživjeli. Ne samo oni, nego njihovi članovi od kojih i sami sindikalci dobivaju plaće. Razlog nezadovoljstva leži u inflaciji, poskupljenjima svega od čega se živi, ogrijeva, plina, struje i usluga svih vrsta. Poskupilo je i obrazovanje, bez obzira je li riječ o „besplatnom“ osnovnoškolskom, srednjoškolskom ili univerzitetskom školovanju.

Građani, bili oni članovi sindikata ili ne, još osluškuju što će se dogoditi, koliko će sve poskupjeti i hoće li s medijalnom plaću od 6.510 kuna – i daleko manjom prosječnom mirovinom – moći preživjeti. A kad shvate da neće moći, mogli bi, bi uzoru na francuske "žute prsluke" koji su u pohod za socijalnu pravdu krenuli prije nekoliko godina zbog poskupljenja goriva, krenuti u prosvjede. Imaju što tražiti; od toga da se država odrekne djela svojih prihoda u ime onih zbog koje postoji, dakle da smanji poreze, da onemogući konačnu propast srednje klase, da pokaže širu ruku pri socijalnim transferima i da i onima koji rade omogući pomoć u plaćanju života na hrvatski način.

Francuska, primjerice, od iduće godine ograničava cijene struje, jedan tamošnji trgovački lanac koji pripada najvećima u EU zaustavio je rast cijena stotinu osnovnih životnih namirnica, itd. U nas ekonomisti kažu da bi trgovci također mogli ograničiti vlastitu zaradu ako bi htjeli ili ako bi ih Vlada na to potaknula. U Njemačkoj su ovih dana izbili prosvjedi zbog plina i poskupljenja. Tamošnji prosvjednici više žele primirje s Rusima i njihovim plinom, nego borbu za prava Ukrajinaca.

Od činjenice da Hrvatskoj raste BDP prosječni građanin, za sada, nema ništa. On će i dalje litru ulja plaćati dvadeset kuna, brašno dvostruko skuplje nego prošle godine, a benzin kako bog da. Pri tome mu neće imponirati suosjećanja političara s plaćama trostruko većim od državnog prosjeka, ali mogao bi ga privući sindikalni poziv da izađe na ulicu i kaže da tako dalje ne može. I to bez obzira na političku boju koju voli. Pitanje je jedino imaju li sindikati snage, volje i hrabrosti povesti svoje članstvo u borbu za bolje danas. Organizacijski, više puta su dokazali da sindikalni autobusi iz Špičkovine i Brtonigle uredno stižu do vrata Banskih dvora. Kad se ona zatresu, možda ispadne pokoji novčić za one koji nemaju dovoljno.

Jesen će biti vrijeme u kojem treba donijeti odluke i krenuti u borbu ne samo za radnička prava, nego i za ljudsko dostojanstvo. Što će nam euro i Rafali, ako nemamo za ručak?

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast