Sve je više čudesnih pojava, izjava i dojmova u hrvatskoj politici. Drugim riječima, svakodnevno slušamo paradoksalne izjave da HDZ nema veze s pljačkom Ine i drugih poduzeća koje nadziru njegovi članovi, kako je SDP sve jači iako mu pada rejting, i da su liberali oni koji će prevagnuti na nekim budućim i eventualnim izborima, bez obzira što uglavnom dobivaju manje od jedan posto glasova po stranci. A njih je toliko da ih ne isplati nabrajati, što je očito i na desnici gdje svaki mjesec neki prorok osnuje svoju partiju.

Ali, na razini poimanja politike kao ozbiljne ljudske djelatnosti nevjerojatna je recentna najava zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, lidera skupine Možemo! i jednog od najpopularnijih političara u državi, da će otvarati bačene vreće po smeće po kontejnerima ako te vreće nisu kupljene kod gradske tvrtke i na osnovu njihovog sadržaja otkrivati tko je bacio smeće na nepropisan način. Kad Tomašević i njegov odjel za smeće to ustvrde, naplatit će kaznu. Možemovci će primati i prijave susjeda, no s njima teško mogu dobiti pravnu bitku ne prihvati li optuženi susjed drugarsku kritiku, jer odred za čistoću treba imati i neke praktičke dokaze. Recimo, smeće s imenom i prezimenom.

Dakle, da bi ispunio predizborna obećanja o novom načinu zbrinjavanja komunalnog otpada u gradu Zagrebu, Tomašević priprema dokone susjede promovirati u "Ilije Čvoroviće", junake filma "Balkanski špijun" Slobodana Šijama, te oformiti "štakorske brigade" koje će kopati po vrećama za smeće. Naime, po smeću su do sada kopali samo štakori tražeći hranu. Sada bi aktivisti Možemo! u istom materijalu trebali tražiti dokaze da bi kaznili neposlušne građane, što je nezabilježena pojava štakorske politike u hrvatskoj praksi. Doduše, navodno su pripadnici tajnih službi – recimo sovjetske Čeke – također čekirali tuđe smeće, ali njihove čistke nisu bile jednake kao Tomaševićeve.

Ridikulozni primjer smećarenja zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića zvanog Senf pokazuje koliko daleko može ići aktivistička upornost onih koji su tenisice prosvjednika nužno zamijenili političkim cipelama. Najava da će se gradska vlast prekapati po smeću i prijavljivati vlasnike nepoćudnog smeća postavlja osnovno pitanje – koji će birači to podržati? Naravno, aktivističke politike ima i izvan Zagreba, samo se manje uočava na nacionalnoj sceni. U Puli, naprimjer, možemovcima smeta potencijalna investicija da se na mjestu kamenoloma izgradi hotel. O tome će odlučivati Puležani na referendumu. I to je demokracija.

Koliko je pak štakorska politika demokracija drugo je i u nas još nezabilježeno pitanje. Preuzme li Možemo! – ili neka druga skupina aktivističkih fanatika – upravljanje Hrvatskom ili nekom njezinom županijom, hoće li kopanje po smeću u vrećici pogrešne boje biti službena politika? Da li će se zapošljavati ljudi-štakori – jer puno će biti tih vrećica već u Zagrebu, a nekmoli u cijeloj državi? Primjer zagrebačkog smeća dokazuje da nema tog hrvatskog političara i stranke koji ne mogu neugodno zasmrditi političku arenu.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast