Otrcana je to fraza, ali uhu znade biti ugodna - pravda je, naime, spora, ali i dostižna. Dolazi rijetko, ne uvijek kad bi trebala, neočekivano, potiho, često nezamijećeno, a najčešće prekasno. No glavno da dođe, iako je u osnovi (pre)blaga i nedovoljna satisfakcija za gomilu tragedija zbog kojih je netko bio u potrazi za njom i borbi za nju.

Nova poslanica

U ova topla vremena kad se na Jadranu zbrajaju pozitivni učinci turističke sezone koja se opire koronavirusu, par stotina kilometara sjevernije, u europskoj prijestolnici sudovanja za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, u presudi protiv ozloglašenih šefova srpske Službe državne bezbednosti Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića, notorni Slobodan Milošević označen je kao dio “udruženog zločinačkog pothvata u Hrvatskoj i BiH”. Kako on tako i ostali - Biljana Plavšić, Ratko Mladić, Željko Ražnjatović Arkan, Radovan Karadžić i brojni drugi - konačno su, na jednom mjestu, uokvireni u slici tragedija koje su ostavili za sobom zajedničkim političkim i vojnim djelovanjem.

Prema presudi Suda, “dokazano je da je, barem od kolovoza 1991. godine, postojao zajednički zločinački cilj da se nasilno i trajno ukloni, i to činjenjem zločina, progona, ubojstava, deportacija i nehumanih djela, većina nesrba, uglavnom bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, s velikih područja Hrvatske i BiH”. Neće biti malo onih površnijih koji će u kulminaciji turističke sezone, puneći poluprazne džepove nužno potrebnim eurima, na ovakav sudski rasplet odmahnuti rukom, zakrenuti glavu i proglasiti sve to što piše i navodi se “koga briga presudom”. U zbrajanju turističkih milijardi ispast će da je presuda koju je Sud donio beznačajna i puno nevažnija od brojki vezanih za dolazak i potrošnju Nijemaca, Austrijanaca, Slovenaca i Poljaka, iako je njome, upravo takvom presudom kakva je napisana i svijetu podijeljena, Slobodan Milošević finalno postao ono što je i bio - zločinac. Ali on to - zločinac! - sada više nije samo i isključivo u slobodnoj interpretaciji zapadnih novinara, rijetkih srpskih oporbenih političara, kao i cjelokupne međunarodne zajednice, nego u nepobitnoj pravnoj konstrukciji koja više ne dozvoljava relativiziranje i ignoriranje činjenica. Boginja pravde Justicija kao njena personifikacija pokazala je svoju snagu. U jednoj presudi spojilo se pravo i pravda, grčke Temida i Dika. Rijetkost koja u ovom slučaju ima ekskluzivitet.

Slučajno ili ne, u očekivanju presude koja je konačno stvari počela stavljati na svoje mjesto, a zločince pravedno nazivati zločincima, što je od suštinskog značaja ne samo za pisanje povijesti nego i za formiranje novih odnosa u sadašnjosti i budućnosti hrvatsko-srpskih odnosa, možda i po pravilima stare špijunske igre da u slučaju krizne situacije u svom dvorištu težište prebaciš na neprijateljsko polje ili jednostavno u eter izbaciš nešto jako i atraktivno pa da ono što te smeta u hipu postane stara vijest, srpski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin, ksenofob i šovinist par excellence, cijelom se svijetu potrudio ponovno objasniti relativno novu srpsku poslanicu o “srpskom svetu”, kao varijaciju na tragu bolesne, pogibeljne politike Memoranduma SANU, prekrajanja granica i likvidacije nesrba, potpomognute neprimjenjivom, ali opasnom tezom da svi Srbi moraju živjeti u istoj državi. Cilj, san, iluzija - to je Velika Srbija, dok je sintagma “srpski svet” prevedena s političkog u vojni rječnik suštinski novi potencijalni bojni poklič, srpski poziv za neki novi obračun, u ovom ili sljedećem desetljeću, opet oko “granica i naroda”.

Ili možda netko misli da je to o “srpskom svetu” tek tako, iz ljetne dosade, besposleno zijevajući na svom kućnom balkonu, apsolutno ničim izazvan Vulin izrekao kako bi se dodvorio Vučiću.

Latentna prijetnja

Realno, svega tu oko “srpskog sveta” ima pomalo: i Vulinovog pokazivanja lojalnosti Vučiću, njegovog javnog govora o onome što Vučić misli, ali ne smije i ne može u ovom pomalo delikatnom političkom trenutku u Srbiji prozboriti, i skretanja pozornosti s neugodnih tema za srpskog predsjednika kojem su huligani i razbijači potpomagali održati vlast i rješavati se nepoćudnih, suvišnih i nezgodnih igrača sa srpske društveno-navijačko-političko-mafijaške scene, ali i Vulinovog stvarnog uvjerenja da Srbi doista moraju imati svoj “srpski svet”. Ne zaboravimo, sramota s presudom Miloševiću u Srbiji će se kompenzirati novom-starom, samo blago redefiniranom politikom sa “srpskim svetom” kao svetim ciljem, čime se, opet, dokazuje da nema odustajanja od Velike Srbije.

Naravno, neizostavni dio svake politike je fraza o “mobilizaciji svojih birača” kojima Vučić i prije svega Vulin govore o “srpskom svetu” ono što ovi žele čuti. Problem je Hrvatske - isto kao i država i naroda u okruženju, dojučer najugroženijih Kosovara, a odnedavno i Crne Gore u koju je Srbija izvezla neki oblik državno-političkog terorizma i sada je kao bivšeg partnera koji je postao neposlušan želi pokoriti i kao prvu ukalupiti u “srpski svet” - što u Srbiji definitivno postoji (pre)veliki broj građana spremnih svoj politički glas dati Vučiću i Vulinu te njihovom puzajućem velikosrpskom nacionalizmu koji traži priliku i prostor da se ponovno uspravi te potrči u nove ratne pohode i agresije.

Nažalost, dobar se dio srpskih birača ili ne bori protiv nje ili podržava Vučić-Vulinovu hegemonističku politiku koja samo mijenja formate, oblike i platforme, dok u sadržaju ostaje ista te retorikom možda malo opreznija i samim time primjerenija trenutku u kojem živimo. Recentna srpska politika se, naime, opredijelila za provokaciju i latentnu prijetnju umjesto donedavno potpuno otvorenog ratnohuškačkog pristupa. Slušajući Vučića, on podsjeća na ranog Miloševića, iako je njegov deformirani karakter teško, gotovo nemoguće kopirati.

Pokušaj praktičnog primjenjivanja Vučić-Vulinovih ludorija i eskapada o “srpskom svetu” kao “konačnom rješenju srpskog nacionalnog pitanja” značio bi, stavljeno u istu jednadžbu s drugim faktorima, da će, gdje god bude ijedan Turčin, tu na neki način biti i Turska. U takvom razvoju situacije Vulin bi nazvao Merkelicu, čija se Njemačka inače dobrim dijelom gospodarstva temelji na radno-sposobnom i odgovornom turskom narodu, te bi u ime Erdogana zatražio za milijune Turaka nekakav specijalan status, veća prava i autonomne pokrajine, a ne bude li to prošlo kako treba, Srbija će u Njemačku, sve s ciljem da zaštiti tamošnje Turke, izvesti balvan revoluciju kao svoj originalni proizvod. Vulin bi, eto, u nekom suludom scenariju, u nevjerojatnom i apsurdnom svijetu u kojem živimo, europskim vođama pojasnio novu raspodjelu snaga, moći i prekrajanja granica u skladu s potrebama, težnjama i tradicijama majčice Srbije.

Puno toga što se dešava u Srbiji nije možda dovoljno da u Hrvatskoj zazvoni na uzbunu, ali je i više nego dostatno da se tamošnja (ne)službena politika okvalificira kao loša i nedobronamjerna. Žalosno je, naprimjer, kad se u tako nešto uključi i opunomoćeni ministar i aktualni otpravnik poslova u ambasadi Republike Srbije u Zagrebu Davor Trkulja. U čak relativno pomirbenom intervju oko hrvatsko-srpskih odnosa on ipak ne propušta priliku ponoviti kako nije dobro da “u pravilu ulazimo u raspravu čija je krivnja veća, tko je prvi počeo, pri čemu se svi trudimo iznijeti neka svoja objašnjenja i stavove”.

Više nema tajni

Suptilno, između redaka, ali dovoljno jasno Trkulja relativizira srpsku odgovornost za početak i tijek rata koju je, međutim, prepoznao i sada presudom o udruženom zločinačkom pothvatu utvrdio i primjereno sankcionirao Haški sud. Sa zaključkom, a da se ne zaboravi, kako je Slobodan Milošević zločinac, kao i kamarila tada okupljena oko njega.

Aleksandar Vučić, kao državnik koji Miloševiću ne zamjera okupatorske ratove, već samo poraze koje je nanizao, svakako nije taj koji će amortizirati zategnute i opterećene hrvatsko-srpske odnose. Po pitanju tolerancije, prihvaćanja i provođenja zapadno-europskih standarda ponašanja, premijer Andrej Plenković milijune je galaktičkih godina ispred njega. Naprosto kao da ne žive u istom prostoru, vremenu i rasporedu zvijezda. Takav je i odnos dviju službenih politika: proeuropske hrvatske i retrogradne srpske. Tumačenja koja su kasnih devedesetih i u razdoblju svrgavanja Miloševića s vlasti opravdavala tamošnju javnost da nije znala što se stvarno događa više ne drže vodu. Ako se tada zbog medijske blokade navodno nije dovoljno znalo, sada se, ustvari odavna se sve zna, tajni više nema. Srbija kroči krivim putem: ili će se suočiti s vlastitom agresivnom prošlošću i reći svom političkom vodstvu da je dosta ili će ponoviti greške u koje srlja Vučić-Vulinovom vlašću s nedosanjanim srpskim snom o “srpskom svetu”, novom inačicom Velike Srbije. Vučić i Vulin sa svojim težnjama o velikosrpskom hegemonizmu ponašaju se kao da je zemlja popila svu krv prolivenu agresijom Srbije devedesetih pa je u nekoj bližoj ili daljnjoj perspektivi treba natopiti nekim novim agresivnim ratovima na ovim prostorima.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast