Na Srbiju, za razliku od Hrvatske, nije pala nijedna hrvatska bomba, nije ispaljen nijedan metak. Iznad nje nije preletio nijedan hrvatski vojni avion spreman na Beograd ili Šabac istresti ubojito oružje, kao što na području Srbije nije stradao nijedan srpski vojnik ili civil kojeg su upucali hrvatski vojnici

Čvrsto, nepopustljivo i dosljedno, barem mu to valja priznati, profesor dr. Slobodan Uzelac, bivši potpredsjednik Vlade RH za regionalni razvoj, obnovu i povratak u mandatu premijera Ive Sanadera i Jadranke Kosor, i dalje tupi po svome. Intelektualac sa srpskim nacionalnim predznakom, uvaženi član ove zajednice, zadnji sekretar Gradskog komiteta Saveza komunista Hrvatske u Zagrebu, istaknuti političar SDSS-a koji je u koaliciji s HDZ-om imao priliku kreirati hrvatsku unutarnju politiku, punih 30 godina od početka rata u javnost plasira teško probavljive i potencijalno opasne teze o odgovornima i odgovornosti za ono što se događalo. Prije točno mjesec dana premijer Andrej Plenković i ministar obrane Tomo Medved ponudili su ruku pomirenja srpskoj zajednici, čiji su pojedini pripadnici, u pozadini ratnih događanja, tijekom i poslije „Oluje“ bezrazložno i brutalno likvidirani samo zato što su bili – Srbi. Zbog tih zločina uniforma hrvatskih vojnika najprije se crvenila od krvi nevinih žrtava, a donedavno se crvenila od srama. Premijer i ministar su, međutim, pokazali visoku razine političke svijesti i ljudske savjesti. Pobjednici su poraženima na snažnoj simboličnoj razini, iz dubokog uvjerenja i poštujući visoke civilizacijske dosege hrvatskog društva, priznali svoje greške.

Provokacija

E tu sad nastaje provokacija dr. Uzelca, srpskog političara koji je u Vladi HDZ-a obnašao izuzetno važnu i visoku dužnost. On je, naime, unatoč dobronamjernosti aktualne hrvatske Vlade, koja je djelima i riječima pokazala spremnost na suočavanje i s našim grijesima u Domovinskom ratu, kotač povijesti odlučio vratiti na krivi kolosijek i pojuriti u smjeru suprotnom od logike i potrebe kretanja. Dok Plenković kompoziciju s ogromnim i opterećujućim teretom hrvatsko-srpskih odnosa vuče naprijed, dr. Uzelac proces suptilno usporava. Lagano vozi u rikverc. Radi se, dakle, o tome da je dr. Uzelac ovaj tjedan, u hrvatskom tjedniku Globus koji se bavio Domovinskim ratom i ulogom hrvatskih Srba u njemu, iznio niz teza koje uvelike mijenjaju povijesnu istinu.

Radni naslov teksta u tjedniku Globus svodio se na sljedeće: „Karika koja nedostaje u lancu potpunog pomirenja - Je li vrijeme da hrvatski Srbi provedu veliku povijesno-političku introspekciju“. Autor teksta ispravno postavlja pitanje hoće li i kada ovdašnji Srbi priznati svoju odgovornost za politiku i rat u Hrvatskoj. Pokazalo se da Uzelac, istjeran na čistinu s tim pitanjem, reagira nervozno. Kao da opet udara u bubnjeve rata čiji tada definitivno nije bio zagovornik, ali sada opasno relativizira srpsku odgovornost za njegov početak. Izbjegavajući do kraja reći istinu i namećući krivo viđenje onoga što se realno događalo, (ne)svjesno stvara platformu za novo i opasno nerazumijevanje onoga što se zbivalo devedesetih. Ako će teze koje je komunicirao u Globusu ubuduće komunicirati prema srpskoj zajednici na rubnim, nekad okupiranim područjima, gdje se većina pripadnika te nacionalne zajednice i dalje teško miri s činjenicom da nisu postali dio projekta Velike Srbije, stvarat će se zameci potencijalno novih sukoba. Srpska mitomanija i pseudohistoriografija bila su najsnažnija srpska oružja u svim pripremama za ratne agresije koje su, srećom i redom, sve završavale vojnim i političkim porazima, ali i s golemim ljudskim žrtvama. Ne bi valjalo da se takva povijest opet ponovi, što nije isključeno ako se budućnost bude stvarala na krivim pretpostavkama. I tu leži odgovornost dr. Uzelca.

Kad laž postane istina

Nego, konačno, što je to rekao, koju je klicu zla ili laži posijao? Na prvu, to što tvrdi može se činiti bezazleno, iritantno i ne prevažno, neistinito, da, ali ne može nanijeti štetu, krivo, no mi koji znamo istinu smatramo da nam to ne može nauditi. No je li baš tako? Neće li se notorne laži stalnim ponavljanjem prema ljudima gladnih istine koja to nije, ali im takva interpretacija odgovara, pretvoriti u neku novu, drugu, krivu, ali njihovu istinu nastalu iz pogrešne perspektive? Istinu koja će kad-tad, za pedeset ili sto godina, dovesti do novog srpskog zveckanja oružjem.

Globus je Slobodanu Uzelcu postavio pitanje o tome može li se u bliskoj budućnosti od uglednih srpskih političara u Hrvatskoj očekivati da otvoreno kažu kako njihovi sunarodnjaci u Domovinskom ratu nisu isključivo bili žrtve, nego su i mnogi od njih sudjelovali u ubijanju i razaranju? Iz Uzelčevog SDSS-a, naravno, na to pitanje nisu odgovorili. No dr. Uzelac o tome ipak ima svoje mišljenje. Za hrvatsko- srpske odnose te njihov napredak u i dalje osjetljivom vremenu možda bi bilo bolje da je sve odšutio.

Uzelac je, primjerice, rekao: „Srbi u Hrvatskoj bili su predmet manipulacija Srba izvan Hrvatske i Hrvata u Hrvatskoj. Zato su prošli kako su prošli“. On, očito, ne prepoznaje njihovu krivnju, nego sve prepisuje naivnosti i zabludama odraslih ljudi koji su se, eto, malo previše zanijeli. Kao da je riječ o nešto opasnijoj dječjoj igri čija su posljedica eventualno razbijena koljena i poneka čvoruga. U njegovoj simplificiranoj interpretaciji neki tamo veliki i zli, mudri, ali pokvareni dečki, ovim manjima, glupljim i zatupljenim, nešto su podvalili, a ovi naivci u zabludi nasjeli. I pritom pobili, vraćajući analogiju u okvir politike i rata, desetke tisuća ljudi. Uzelac kao da ne želi shvatiti da se rat i zločinačka politika ne mogu svesti tek na lik vođe ili vođa, ne uzimajući u obzir činjenicu koliki su ga ili su ih podržavali i klicali krateći na minimum put od mahanja zastavama do zveckanja oružjem.

Tu svoju iritantnu tezu o žrtvama manipulacija još je malo doradio: „Nisu krivi ni Hrvati ni Srbi, nego u datom momentu neki Srbi i neki Hrvati. Nepošteno je da se uvijek traži krivac u strani koja je gubitnik, a to su nacionalne manjine“. OK, ako smo svi pomalo isti, ako je krivaca bilo na jednoj, ali i drugoj strani, i to na krajnje tendenciozan i relativizirajući način dr. Uzelca, koji između redaka izjednačava i nas i njih, i ove i one, onda su isto ili približno isto krivi i Tuđman i Milošević, i oni koji su branili Vukovar, Dedaković i Borković, i oni koji su ga napadali, Šljivančanin i ostali. Isto je s Kostajnicom, Glinom, Petrinjom, Škabrnjom… Ili, neka dr. Uzelac imenuje glavne krivce s obje strane pa neka se na vagi povijesne odgovornosti precizno utvrdi težina njihovih (zlo)djela. No to neće učiniti. Provoditelje zločina, pa bio to i narod i njegovi pojedinci ili grupe s puškom u ruci, lakonski će etiketirati obmanutima i manipuliranima. Tako će njihovu krivnju svesti na minimum. Uzelac, osim toga, smatra da je „odgovornost nacionalnih manjina – kako Srba u Hrvatskoj, tako i Hrvata u Srbiji – za ratove devedesetih toliko beznačajna da je gotovo stvar elementarne pristojnosti uopće postaviti pitanje koje mu je postavljeno – je li vrijeme da hrvatski Srbi priznaju svoj dio odgovornosti za rat u Hrvatskoj“.

Ne može biti isto

Valjda profesora i SDSS-ovog potpredsjednika Vlade u mandatima Ive Sanadera i Jadranke Kosor treba podsjetiti kako nema znaka jednakosti u tretmanu, statusu i načinu ponašanja Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji početkom i tijekom prvog dijela 90-ih. Hrvati u Srbiji 90-ih su šutjeli i spašavali živu glavu. Nikome od njih nije palo na pamet da komadaju Srbiju i okupiraju jedan njen dio s ciljem aneksije Hrvatskoj! Istodobno se značajan dio hrvatskih Srba, većim dijelom iz ruralnih sredina, no bilo je tu i gradova, oružano pobunio. S tavana je izvučeno brižljivo čuvano ili netom prije agresije na Hrvatsku podijeljeno oružje. U režiji zločinačke JNA, Srbi iz Srbije, Srbi iz Bosne i prije svega Srbi iz Hrvatske raskomadali su najprije ljudska tijela pa državu. Hrvatsku, naravno. Eto, tako je počeo i odvijao se rat u Hrvatskoj. Kroz sve to vrijeme, Srbijom su u bujnoj mašti, neviđenoj imaginaciji i izmišljenoj vizualizaciji dr. Uzelca marširali tamošnji Hrvati, redom potomci ustaških djedova i očeva. S nazubljenim noževima spremnim za klanje, formalno odjeveni u odoru hrvatskog vojnika - ispod koje im je na leđima utisnuto, kao žig na konju na Wild Westu, veliko U - granatirali su Novi Sad, bacali bombe po Požarevcu, klali u Kragujevcu, stavili Beograd u okruženje, a Niš su doslovno sravnili sa zemljom. Kamen na kamenu nije ostao! Da, da, Niš je završio kao Vukovar gdje je pobijeno par tisuća civila i par tisuća vojnika, a tisuće je sretnika završavalo u logorima gdje su žene silovane dok su muškarcima kidani organi i ekstremiteti. Tako to ispada po dr.Uzelcu kad kaže da su Srbi iz Hrvatske i Hrvati iz Srbije beznačajno odgovorni za ratove u devedesetima. Stavljati u isti ili vrlo sličan kontekst krvnike i žrtve je bezobrazno. Žalosno da tako nešto dolazi iz usta akademski obrazovanog čovjeka čija je uža specijalnost socijalna, odnosno društvena defektologija. Čovjeka kojeg treba podsjetiti, kao i sve koji misle poput njega, da na Srbiju, za razliku od Hrvatske, nije pala nijedna hrvatska bomba, nije ispaljen nijedan metak, iznad nje nije preletio nijedan hrvatski vojni avion spreman na Beograd ili Šabac istresti ubojito oružje, kao što na području Srbije nije stradao nijedan srpski vojnik ili civil kojeg su upucali hrvatski vojnici. Ili možda dr. Uzelac zna nešto što mi ne znamo.        

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast