Ivana Tena Gotovac Soldić nepravomoćno je osuđena na 10 godina zatvora, doživotno joj je zabranjeno upravljanje motornim vozilima te mora platiti desetke tisuća kuna za troškove suđenja. Bivša djelatnica Hrvatskih autocesta je pod utjecajem alkohola u listopadu 2018. u Splitu na pješačkom prijelazu usmrtila 19-godišnju studenticu Mariju Ćorić prošavši automobilom kroz crveno svjetlo. Nakon nesreće nije pomogla djevojci već se dala u bijeg. Vještačenjem je utvrđeno da je u trenutku nesreće vozila 70 kilometara na sat. R. P. je, pak, izazvala tešku prometnu nesreću u lipnju 2001. Ona je u Zagrebu BMW-om naletjela na bračni par koji je prelazio cestu. Imala je 1,7 promila alkohola u krvi. Supružnici su smrtno stradali, a R. P. je tada osuđena na osam godina zatvora te je dobila petogodišnju zabranu upravljanja motornim vozilima.
To su dvije najteže kazne za prometne prekršaje u Hrvatskoj. Izrečene su ženama. Tek nakon njih slijedi muškarac. Radi se o medijski najeksponiranijem slučaju u kojem je vozač kamiona Miljenko Stričak u tunelu Ledenik na Dalmatini, vozeći 90 kilometara na sat i ignorirajući prometne znakove, u potpunosti smrskao automobil koji je stajao u koloni ispred njega. Usmrtio je dvije žene i dvoje djece. Stričak je osuđen na sedam godina i 10 mjeseci zatvora.
Seksizam i mizoginija
Teško je suditi koja je prometna nesreća s poginulim osobama gora, koji je vozač bio svirepiji, neodgovorniji, bahatiji u trenutku kad je nekoga ubio svojom nesavjesnom vožnjom, no sudska praksa pokazuje težinu bolesti ovog društva. Mizoginiju najčešće pripisujem ekstremnim desničarima i turbokršćanskim fanaticima, a seksizam smatram duboko ukorijenjenim u sve pore ovog društva. Ta su dva pojma različita. Seksist, naime, iako ih diskriminira, ne mrzi žene poput mizogina. Ova sudska praksa u kojoj su žene u Hrvatskoj najteže osuđivane za prometne prekršaje opasno graniči između ta dva pojma. Je li ovdje riječ o mržnji prema ženama ili "samo" o diskriminaciji? Na prvu bih rekao da je ovo pravi primjer diskriminacije, no kad sam se malo potrudio pronaći i druge teške prometne nesreće u ovoj zemlji te kakve su kazne izrečene u tim slučajevima, ozbiljno sam posumnjao da se radi o mržnji prema ženama. Jer kako protumačiti da je Dino Pleša, koji je 2015. pijan velikom brzinom naletio na 14-godišnju djevojčicu te je vukao po cesti još 45 metara dok se nije zaustavio, nepravomoćno osuđen na tri godine i dva mjeseca zatvora. Valja pritom naglasiti da je Pleša pobjegao s mjesta nesreće, a policija ga je uhvatila kad se nakon nekog vremena, zamislite to, vratio da pokupi registarsku oznaku koja mu je pala s vozila na mjestu nesreće. S njim su u automobilu u vrijeme nesreće bila i dvojica mladića koja ništa nisu prijavila već su otišla na - spavanje. Njih je sud oslobodio.
Što tek reći za Tomislava Horvatinčića koji je dosad u tri različite nesreće, dvije prometne i jednoj pomorskoj, ubio četvoro ljudi. Doduše, dvije prometne nesreće skrivio je još u Jugoslaviji (za jednu je dobio uvjetnu kaznu, a za drugu je obustavljen proces), dok se pomorska dogodila 2011., kad je Horvatinčić svojom jahtom usmrtio talijanski bračni par koji je spokojno plovio na svojoj jedrilici. Za tu je pomorsku nesreću u dva navrata nepravomoćno oslobođen, dok je tek iz trećeg pokušaja dobio četiri godine i 10 mjeseci zatvora.
Da nije bilo pulskog Županijskog suda, N. K., koji se 2016. u Zagrebu mrtav pijan autom zabio u pješake koji su čekali na semaforu i pritom ubio dvoje supružnika, bio bi osuđen na četiri godine i šest mjeseci zatvora. Sud u Puli preinačio je kaznu na šest godina.
Iz ovih je primjera jasno, ne ulazeći u pravne detalje, da u Hrvatskoj ne postoji ujednačena sudska praksa, odnosno da su sudovi u dva navrata žestoko presudili ženama, dok su muškarce za vjerojatno i gore nesreće u prometu vrlo blago kažnjavali. Mnogi su pritom bili i oslobođeni, odnosno dobili su tek uvjetne kazne. Jedan od primjera je M. L., koji je u Zagrebu 2007. na pješačkom prijelazu pokosio mladu ženu iz Medulina. Nakon obavljenog očevida, odvezao se s mjesta nesreće svojim terencem. Osuđen je uvjetno.
Veća prava i plaće
Je li razlog za tako blage presude muškarcima to što hrvatski suci smatraju da su ovi odlični vozači, ali da im se, eto, omakne i pokoje ubojstvo u prometu? Mislim da je prije riječ o tome da se na slabijima, a to su prema diskriminirajućem odnosu u ovom društvu upravo žene, trenira strogoća. Zapravo su svi oni, pa i Ivana Tena Gotovac Soldić, trebali biti drastično kažnjeni. Ali mi nismo takvo društvo, nismo svi jednaki pred zakonom, ma što o tome govorio Ustav. Pretjerano bi bilo tvrditi da su suci koji su donijeli najdrastičnije presude ženama njihovi mrzitelji, oni će reći da su se samo vodili zakonom koji dopušta i duže zatvorske kazne od deset, odnosno osam godina za teške prometne nesreće. Ali zašto onda ista praksa nije primijenjena i u muškim slučajevima?
Već smo, nažalost, navikli da se ovo društvo drugačije ponaša prema ženama nego prema muškarcima. Kao da je riječ o dvije različite vrste. S time da se jedna ističe kao dominantna, jača, kao ona koja ima veća prava, više plaće. A iz ovih je dviju presuda ženama vidljivo i da ima blagonaklonost sudske vlasti, koja, pak, kao da poručuje: Spalimo vještice, oslobodimo Horvatinčića!