PIŠE Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ
Solidarnost
Roditelji bi trebali odlučivati žele li cijepiti vlastitu djecu protiv zaraznih bolesti, poručuju u aktualnom Tjednu imunizacije iz Hrvatske udruge roditelja aktivista na tribini u pulskom Uljaniku, potom na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Sporna je, kažu, tvrdnja medicinskih autoriteta o tome da su koristi cijepljenja višestruko veće od rizika. A ti rizici su nuspojave koje, vele, katkad mogu biti vrlo teške.
Uvijek kad krene priča o cijepljenju, sjetim se svog oca, rođenog između dvaju svjetskih ratova, koji je bezbroj puta prepričavao kako su ga, kao dijete, roditelji upozoravali da zaobilazi tu i tu kuću u kojoj su živjeli tuberani. Od sušice su, u doba kad nije bilo cjepiva, obolijevali mnogi, bolest je zahvaćala pluća, živčani sustav i kosti, izazivajući strahovite deformacije, a njen je ishod najčešće bio smrtan.
Čovječanstvo je kroz cijelu svoju povijest živjelo u strahu od TBC-a i drugih teških bolesti, jednako kao od gladi i rata, sudbinskih jahača Apokalipse, sve dok negdje poslije Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj nije počelo cijepljenje protiv ove pošasti. Otac igrom slučaja nije dobio tuberkulozu. A mogao je. Nekad si nastojao fizički zaobići bolest u širokom luku i od nje nisi obolio samo pukim slučajem, ukoliko si imao sreće. Danas se stvar ne prepušta pukom slučaju, višoj sili ili Bogu koji daje i uzima. Postoji cjepivo ne samo protiv TBC-a, nego i mnogih drugih teških zaraznih bolesti. Zato se s pravom cijepljenje smatra revolucijom i jednim od najvećih dostignuća čovječanstva. Bez obzira na nuspojave.
Neki dan u jednom tiražnom dnevnom listu čitam stupidnu reportažu u kojoj novinar s velikom dozom romantike i nostalgije piše o plemenu koje živi kao u doba iskona, bez tekovina civilizacije, bez stresa, sljubljeno s prirodom. I zamislite, posve je zdravo, ne obolijeva od kroničnih bolesti današnjice. Novinar negdje u sredini članka navodi da je životna dob plemena ipak znatno kraća od današnjeg čovjeka, ali je zaboravio zaključiti da plemenski čovjek zbog svog kratkog životnog vijeka niti ne stiže oboljeti od, recimo, bolesti krvožilnog sustava.
A to produljenje života modernog čovjeka ima se zahvaliti upravo medicini, uz ostalo imunizaciji. Cijepljenje je jedna vrst solidarnosti jer se njome štite druge osobe. Uzročnici bolesti još su uvijek prisutni pa kad se smanji cijepni obuhvat, kreću epidemije poput morbila prisutnih u Italiji, Sloveniji, Srbiji i Makedoniji. Izuzetak je iskorijenjeni virus velikih boginja koji je nestao upravo zahvaljujući solidarnosti, dobroj procijepljenosti u čitavom svijetu.
No, ključno je pitanje što bi roditelji, kojima bi se eventualno dopustilo da samostalno odlučuju o cijepljenju djeteta, odlučili? Bi li cijepili vlastitu djecu ili ne? Bi li, odlukom o necijepljenju, riskirali da dijete oboli od dječje paralize i postane bogalj? Tko bi onda za to bio kriv? Kad bismo uzeli u obzir nuspojave, tad nijedan čovjek nikad u životu ne bi progutao ni jednu jedinu tabletu. Čak ni Andol. Koji, čitam u uputama, može izazvati čir na želucu i perforaciju stijenke probavnog sustava. Lupocet, kojim se djeci snižava temperatura, može izazvati poremećaj stvaranja krvnih stanica i oštećenje jetre. A nesnižavanjem temperature, uz ostalo i uz pomoć Lupoceta, riskiraju se febrilni grčevi i puno teže posljedice, poput epileptičnih napada. Da ne spominjem antibiotike od kojih mogu otkazati bubrezi.
Čovjek uvijek riskira i zapravo ne bi smio popiti tabletu niti izaći iz kuće. Jer bi mu nešto moglo pasti na glavu. A zapravo mu prava opasnost prijeti u samoj kući. A da toga uopće nije svjestan.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
