PIŠE MIRJANA VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ
PROTUPRIRODNI ZABLUD: Strah od homoseksualaca jednak je strahu od Marsovaca
Tako nekako razmišlja naš dežurni homofob. Za njega su homoseksualci Marsovci koji, kao u bizarnoj burtonovskoj komediji, predstavljaju najozbiljniju prijetnju za čovječanstvo
To nije prirodno ni normalno. Što bi narod na to rekao, Bog, Svevišnji. Biti gay nije OK, ako neko već ima potrebu ne biti prirodan i normalan, neka to zadrži za sebe. Uoči svake parade ponosa, pa i prve takve održane u Sarajevu, a prije toga i u Zagrebu i Beogradu, pojavljuju se pripadnici vjerskih skupina, zadrte desnice, ali i stranki koje promoviraju različitost i multikulturalnost, poput IDS-a, koji u jednoj običnoj paradi i običnim ljudima vide čudovišta s rogovima, kao da je sama Sotona prokuljala iz užarenog grotla i podbada ih trozupcem.
Zanimljiv je taj strah od homoseksualaca. Podsjeća me to na brižnu travaricu u srednjem vijeku koja je, nakon što je uspjela zaliječiti ranu nekom nesretniku, spaljena na lomači. Jer je proglašena vješticom. A žena, zapravo, nikom nije naudila, samo je pokazala određenu korisnu vještinu. Ali stani, podsjeća li vas riječ vještina na vještičarenje?
Ima tu nečeg, sigurno bi pomislio revni inkvizitor. A kad ga taj ščepa, čovjek ima izbora: ukoliko potone u jezeru i udavi se, bit će to dokaz da nije vještac. A ako se sjekira, pri pokušaju dekapitacije, odbije, to znači da je vještac pa će ga spaliti. Čovjeku sad ostaje samo da prizna je li se spetljao sa Sotonom ili ne i izabere koja mu je smrt milija. Black Adder odabrao bi prvo. Kad je već dotle došlo. Bolje i Sotona nego đavolji Vješticonjušac.
Ali, vratimo se ključnoj postavci. To nije prirodno ni normalno. Što,ustvari, znači ta rečenica? Bi li nešto što je neprirodno moglo naškoditi zabrinutom građaninu, suprugu, ocu, sinu? Recimo, hoda gradom, kad ono nailazi peder. Uzoran građanin uto razrogači oči, strah mu zatitra u zjenicama, peder je sve bliže i taman kad naš građanin sastavi podlaktice u oblik križa, a iz džepa izvadi glavicu češnjaka, peder samo prođe pored njega. Mrtav-hladan. Nije ga ni pogledao. Pa je li to moguće? Prošao je samo tako, a građaninu nije pala ni vlas s glave!?
Zapravo, taj peder toliko je prirodan, prirodniji od, recimo, umjetnog kuka, pacemakera, silikona u sisama ili andola kojim uzoran građanin na umjetan način snižava temperaturu.
A Bog, što bi on na to rekao? O Bože, uzdahnuo bi i zakolutao očima. Jest da su svi ljudi djeca Božja, ali neke ovčice zbilja su pretjerale, pa bi ovom zabludjelom građaninu naložio da kleči u kutu na kukuruzu i izmoli deset očenaša. Da se izbavi od zla.
Postavimo problem iz drugog kuta. To nije prirodno ni normalno. Zbog čega bi se zabrinutog uzornog građanina trebala uopće ticati nečija seksualna orijentacija? Je li ga strah da bi i sam mogao oboljeti od neprirodnog i nenormalnog pederluka, da on prijeđe na njega poput peronospore pa da i sam, božprosti, postane peder? Ili da to, strah me spomenuti, postanu njegova djeca? Jer ako bi se homoseksualnost smatrala prirodnom, kao što je prirodna šljiva ili blitva, onda zapravo i ne bi bilo potrebe za strahom. A njega treba konstantno održavati jer strah pothranjuje homofobiju.
Sjajni Jack
Zamislimo scenu izodličnog Burtonovog filma "Mars attacks".
Zločesti Marsovci došli su na Zemlju gdje pale sve što stignu. Došli su u okruglim letećim tanjurima i, dok si rekao keks, sravnili Big Ben, jednom laserskom zrakom pretvorili Taj Mahal u prah i pepeo, a onda se, bezobrazni kakvi jesu, obrušili na simbol Amerike, izbrisavši lica američkih predsjednika uklesana u živu stijenu planine Rushmore u Južnoj Dakoti. Na užas nacije, mic po mic nestajali su obrisi Georgea Washingtona, Thomasa Jeffersona, Theodorea Roosevelta i Abrahama Lincolna. Umjesto njih, s Rushmorea su se cerile nakazne lubanje Marsovaca, zločestih kakvi već jesu. Nije pomogla ni diplomatska nota samog predsjednika SAD-a Jamesa Dalea, kojeg utjelovljuje sjajni Jack Nicolson.
- Pa dobro ljudi, pardon Marsovci, zašto bismo bili neprijatelji samo zato što smo drugačiji, lukavo je upitao dobri stari Jack.
- Mislite na stvari koje možemo napraviti zajednički. Zamislite koliko bismo jaki mogli biti, Zemlja i Mars zajedno, zaigrao je Jackie, uz poslovičnu dozu teatralnosti.
Marsovac ogrnut sjajnim ljubičastim plaštem samo je nepomično stajao. U predsjednika su, kroz staklenu kacigu, zurile ogromne oči, dvije bijele kugle velike poput teniskih loptica.
Predsjednik je i dalje nastojao izvući stvar, saplićući se preko zelenih kostura njegovih suradnika.
- Zašto uništavati, ako možemo stvarati, zajedno?, zaigrao je na posljednju kartu.
Marsovcu je kliznula suza iz oka i otkotrljala se niz kostursku čeljust. Predsjedniku je laknulo. Pružili su si ruke.
Trenutak kasnije ruka vanzemaljca se odvaja od tijela i pretvara u svrdlo koje proburazi prvog čovjeka SAD-a. Iz svrdla, ravno iz predsjednikova tijela, izrasla je zastava Marsa. Zemlja je pala ničice.
Tako nekako razmišlja naš dežurni homofob. Za njega su homoseksualci Marsovci koji, kao u bizarnoj burtonovskoj komediji, predstavljaju najozbiljniju prijetnju za čovječanstvo. A to nije normalno ni prirodno.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
