Još jedan Međunarodni dan žena, u biti prvi koronski Međunarodni dan žena u nas. Lani je ova pošast kod nas bila tek na početku, za 8. mart je prošle godine održano nekoliko prigodnih programa, a u zraku su se već osjećali strah i oprez.

Tada se sa strahom gledalo i slušalo vijesti iz Italije, niti ne sluteći da će se od tada blagdani i svagdani, petci i svetci izmjenjivati s više ili manje strogim mjerama, a s današnjim Međunarodnim danom žena na neki je način zaokružen krug blagdana, svečanosti, posebnih dana u posebnim uvjetima. Koronska godina u biti. Nadajmo se prva, jedina i zadnja.

Bez tradicionalnih kulturno-umjetničkih programa, ali uvijek uz prisjećanje na velike žene iz povijesti i prošlosti zahvaljujući kojima je počela uzlazna putanja za djevojke, žene, gospođe.

Mnoge žene ne vole da ih se naziva nježnijim spolom, neke se ježe od toga, druge pak ističu da je to lijep izraz, prikladan, dražestan, nježan. Dakako, teško je o ženskom položaju, o ženama bilo što reći, a da nije već rečeno ili napisano.

Jesu li pojedine ženske udruge previše tihe za neka ženska odnosno ljudska pitanja, a previše angažirane za druga, iako možda i prevelika angažiranost kao takva ne postoji, pitanje je na koje može uslijediti čitav spektar odgovora koji nikada neće sve zadovoljiti. Kao što neće sve žene zadovoljiti neprestano isticanje emancipacije, jer emancipacija treba postojati bez posebnog isticanja, treba biti nešto normalno. Već je rečeno da će prava pobjeda, ako se to tako može zvati, žena na ovome svijetu biti kada više neće biti potrebe prevenirati nasilje nad ženama, jer ga jednostavno više neće biti. Možemo li vjerovati u takav ishod, društvo i svijet?

Možda je stvarno ispravan put koji nameću neka društva da se od najranijeg djetinjstva djevojčice, a potom djevojke i žene treba odgajati da budu jake, snažne, samostalne, da ne ovise ni o kome, i da se, kolikogod to danas zvučalo otrcano i zatucano, ne udaju ili krenu u suživot samo zato da bi imale snažnu osobu pored sebe za "praktična pitanja", a da nema ljubavi. Neka društva smatraju da treba odgajati isključivo jake žene, koje su u stanju misliti i razmišljati svojom glavom, koje nisu drugim ženama vukovi nego saveznice, za sve nepravde na ovome svijetu, tkogod bio autor tih nepravdi. Žene zajedno složne protiv nepravdi.

Da se znaju izboriti za stav, status, plaću, posao, titulu, napredovanje i karijeru samo i isključivo znanjem i sposobnostima, da ne napreduju zbog toga što je potreban određeni postotak žena na nekim funkcijama ili jer su lijepe, da znaju reći ne, kada misle da to treba reći i da potom i vlastitu djecu odgajaju u tom duhu.

Apsurdno je kada se govori da je "nešto zakazalo" u odgoju muške djece, pa zar nisu i njih odgojile žene, zar nisu njihove majke, bake, starateljice - žene?! I dan-danas, kao i prije 50 i više godina - neke se stvari nikada ne mijenjaju - mnoge žene zamjeraju svekrvama kako su odgojile sinove, da ne znaju ništa raditi po kući i da su ih odgojile samo da ih netko služi. A potom te iste žene ponavljaju jednak taj obrazac ponašanja sa svojim sinovima. "Nemoj sine otići do trgovine po kruh, pa udaljeno je 80 metara i vruće je, a imaš smo 30 godina, umorit ćeš se". I tako iz generacije u generaciju.

Kada se bude pristupalo odgoju, odnosno djeci, kao prema posebnim jedinkama, odnosno kada se bude svugdje odgajalo ljude koji će znati poštovati i cijeniti druge, tuđi trud i rad, biti samostalni i neovisni, u stanju da razmišljaju svojom glavom, tada će možda i međuljudski odnosi, a i brakovi, veze, biti bolji. Kada barbike budu samo igračke, a ne nešto čemu još uvijek žene teže.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast