Čini se, na mahove, kao da se čitav svijet pretvorio u neku lošu epizodu Alan Forda, iako u realnosti nikada nije postojala takva na papiru. Bunkerovi i Magnusovi izmišljeni likovi oživljeni hodaju kroz gradove i države. Jeremija ima na sve strane; svi hipohondri kukaju oko imaginarnih sitnica, a oni koje stvarno boli - uglavnom šute. Svijetom upravlja nekoliko likova poput Broja 1, iako su neki od njih u malo boljoj tjelesnoj formi. Stara izreka "Novac vlada svijetom", nažalost, pokazuje se u punom sjaju u ovom, nekad prepunom nade, a sada tako ljudski poraznom 21. stoljeću. Sve se mijenja, jedino su profit i zvuk "frit-frit" konstanta. Jer ipak u svakom kutku svijeta stoji po jedan Sir Oliver; uvijek negdje u pozadini, na telefonu, s onim vječnim citatom: "Cijena? Prava sitnica!".

No, u Hrvatskoj, osim ogromnog i uglavnom crnog humora po kojemu su narodi na ovim prostorima poznati, cijene su sve samo ne sitnica. Doduše, kako za koga. Ali za "malog čovjeka" i one elementarne stvari dosežu neslućene visine. Cijene osnovnih prehrambenih i neprehrambenih namirnica, čije je povećanje najavljivano tihim šapatima još prošle godine na svjetskoj razini (pa, što bi i nas zaobišlo?), uz porast cijene benzina čine još jednu dodatnu željeznu kuglu na nogama hrvatskih građana. Neki su spominjali sustav "par-nepar", neki se dotaknuli i famoznih "točkica" iz nekih prošlih vremena, ali samo je jedno izvjesno - svi smo u istoj kaši i većina nas će se, prije ili kasnije, pretvoriti u neki tip Jeremije.

Ipak, nitko od građana ne bi kukao, niti bi ih diralo povećanje cijena da mogu računati i na povećanje plaća. No, to se, evidentno, neće dogoditi. Ovdje su ljudi ionako poslovno "odgajani" da šute i rade te pritom ne pitaju ništa. Ionako se u praksi očito najviše nagrađuju neradnici, a vrijedni ljudi nerijetko bivaju i predmet ismijavanja. Taj poslovni "odgoj" zaostao je još iz prošlih vremena, kada se za prigovor prijetilo "obradi" kamena na Golom otoku, pa se strah prenosio s koljena na koljeno, iako smo formalno prešli u demokratsko društvo. A demokraciju živimo između dva ekstrema: kroničnih šutljivaca realnog i vrištećih heroja virtualnog svijeta. No, jedna nit ih čvrsto povezuje: kronični nedostatak hrabrosti.

Inače, teškim i poštenim radom ovdje se vrlo teško stječe bilo što osim čira na želucu, ili nekoliko njih. Nuspojave su mnoštvo neprospavanih noći i bezbroj novih bora zbog brige o vlastitoj egzistenciji i načinu kako da prosječna obitelj izgura od nekadašnjeg "prvog do prvog" a sadašnjeg "desetog ovog do dvadesetog idućeg mjeseca". Ili jednostavno postoji motiv nečega što je postalo raritet: dobro odrađen posao. Pošteni ljudi ovdje se uglavnom na ulici prepoznaju po podočnjacima i grubim rukama. Iznimke, dakako, postoje, ali samo potvrđuju pravilo.

Ipak, među najbizarnijim vijestima koje su izrečene ili napisane ovih dana (iako je konkurencija bila zaista žestoka) smjestila se jedna o kojoj se rijetko i nerado govori, a nezaobilazan je dio ama baš svakog života na Zemlji: umiranje. Ne govorim o brojkama žrtava koje svakodnevno rastu u ukrajinskim ratnim stradavanjima, nego o smrti u Hrvatskoj koja je trenutno ni manje ni više nego - na akciji! I tako smo u moru domaćih vijesti olako prešli preko obnove nakon potresa koja dvije godine stoji (i vjerojatno čeka još neki administrativni vjetar u leđa), raznih afera i istraga, pa i prožvakali novonastale cijene jer nemamo izbora nego jesti, piti, oblačiti se i voziti te dosegnuli novu razinu: vijest da osim šećera, brašna, ulja i šampona čak i smrt može završiti na akciji.

Jedan je medij neki dan objavio da je u Hrvatskoj život nikad skuplji, a smrt nikad jeftinija, jer je cijena sprovoda pala za čak 30 posto. U nekoj epizodi Alan Forda vjerojatno bi likovi krenuli u raspravu koga će prvoga pokopati, kad već mogu dobiti popust, ali u novinarskom svijetu takav šokantan naslov zaista otvara nekoliko pitanja. Nedavno sam, pišući komentar je li samoubojstvo slabost ili hrabrost, dobila nekoliko upozorenja i sugestija da tako rizična tema može neodlučne osobe potaknuti na suicid. Nikad u životu mi takav potez ne bi bio namjera. Dapače, smatram da postoje brojne, mnogima teške teme koje se nepravedno zapostavljaju i o kojima se ne govori i ne piše dovoljno, a samoubojstvo je jedna od njih. Smatram da nisam prešla granicu novinarske etike i duboko se nadam da nikoga nisam potaknula na tako strašan čin. Ipak, promoviranje "sprovoda na popustu" čini mi se poprilično bizarnom viješću najavljenom naslovom kao da se radi o nekakvom javnom pozivu na što brže, kolektivno umiranje. Ono, sad je prilika!

Vjerujem da bi na Balkanu smrt u kontekstu akcija u katalozima mnogi iskoristili za šale na račun svekrva, punica, snaha, zločestih kolega i susjeda. Ipak, smrt o kojoj smo, nažalost, sada svakodnevno obaviješteni u onom najružnijem i najtužnijem smislu - ratnom - ipak gasi i onaj crnohumorni žar u nama. Jednostavno, granice dobrog ukusa većinom više nema ni u čemu, pa tako ni u novinarstvu. Umijeće je, kako kažu stariji i iskusniji, objaviti informaciju na pravi način. Zna li se još uvijek što to podrazumijeva?

Život nema cijenu, iako postoje i oni koji ga djelomično i povremeno prodaju za "siću". Nažalost, cijena egzistencije u Hrvatskoj zaista jest na rubu izdržljivosti, kad bi čovjek napravio pošten popis svega što (ispod)prosječna primanja moraju pokriti. Mnogima će se, uslijed takvih pritisaka, sigurno skratiti životni vijek, ali ne nasilno. Ipak, ne zaboravimo da na ovim prostorima živi najviše umjetnika - umjetnika preživljavanja.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast