Slučajevi iz Zagreba i Pule, gdje nove vlasti pokušavaju unijeti konkretne komunalne promjene, a velik dio stanovništva te promjene ne želi prihvatiti, potvrdio je još jednom ono što smo nažalost znali, ali smo se pravili da ne znamo, a to je da su Hrvati za promjene uglavnom - nesposobni. Na izborima prije godinu i pol dana na veliko se u dva spomenuta grada glasalo za "nešto novo" pa su umjesto vječnih Milana Bandića i Borisa Miletića izabrana nova lica, Tomislav Tomašević i Filip Zoričić. Ali isti ti ljudi koji su masovno glasali za promjene, sada se masovno promjenama protive i nad njima se zgražaju. Pokazalo se još jednom da Hrvati jesu za promjene, ali samo kad se one odnose na nekog drugog. Kada se one odnose na nas, onda smo apsolutno protiv.

Promjena u Zagrebu odnosi se na novi sustav prikupljanja smeća, kojim Tomašević želi uvesti ono što je u razvijenom svijetu, pa čak i u nekim dijelovima Hrvatske, standard već godinama. To je odvajanje otpada i vrlo pametan sistem po kojem će oni koji otpad ne odvajaju odvoz smeća plaćati više. Ali na taj civilizacijski doseg sručio se gnjev velikog dijela Zagreba, koji se očito ne želi odreći komocije da smeće baca onako kako želi. Najbolje je to sročio kolumnist Jutarnjeg lista Jurica Pavičić, koji je napisao da je Zagreb nekad bio mjesto odakle Balkanu stiže sve što je moderno, a sada kmeči poput zeca jer ga tjeraju na stvari koje su usporedive s pranjem ruku nakon obavljanja nužde.

Tomaševiću se tako obija o glavu još jedna konkretna promjena, nakon što mu se isto tako o glavu obilo ukidanje mjere roditelj-odgojitelj, kojom je Grad Zagreb stotinama milijuna kuna praktički plaćao i poticao nerad. Nema veze što je zagrebački proračun u ogromnim minusima kada je lijepo dobivati novac na račun a sjediti doma, razmišlja prosječan Zagrepčanin, jednako kao što je lijepo bacati otpad onako kako se to radilo prije 100 godina.

Promjena u Puli koju se želi napraviti odnosi se na režim parkinga. Nakon lutanja sa zabranom ulaska u centar grada strancima (što bi doista bilo van pameti) i takozvanim park&ride sustavom, Grad je odlučio povećati cijene parkiranja. Ta mjera je naravno vrlo nepopularna, ali nužna ako se želi smanjiti promet u centru i sve ostale probleme koji idu uz to. Međutim, reakcija dijela Puljana je izrazito negativna, iz čega se može zaključiti opet isto kao i u Zagrebu, a to je da su za promjene nesposobni. Da ih korištenje javnog prijevoza, hodanje i stvaranje drugačijih navika - ne zanimaju.

Tko bi rekao, ali najglasniji politički protivnik je pulsko Možemo, koje ne želi veće cijene parkinga iako će one donijeti manji promet i manje zagađenje, što spada u glavne ciljeve svake ekološke stranke na svijetu. Ali kad se pruža prilika za politizaciju i ubiranje jeftinih poena dodvoravanjem građanima, pulsko Možemo je svjetski prvak. Očito im je to važnije od stvarnih promjena za koje se programski zalažu.

Cijene parkinga u Puli su doista velike, tu nema sumnje, ali ako želimo urediti promet u centru grada, one nemaju alternativu. Sasvim je u redu ako ne želimo urediti promet u centru, već želimo jeftino parkirati. Jednako tako je sasvim u redu ako Zagrepčani ne žele urediti sustav prikupljanja otpada, već žele bacati smeće kako im pukne. Ali onda treba priznati da promjene zapravo nisu ono što želimo, a nisu zato što se za svaku promjenu, kako u životu pojedinaca, tako i u životu države ili grada, treba žrtvovati i - mijenjati.

Tko bi rekao - došli smo do zaključka da se za promjenu treba mijenjati, i to svatko od nas. Tako jednostavno, a tako teško.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast