Ako je to shvatio Deng Xiaoping, zašto ne mogu naši političari shvatiti kako je stvaranje ovisnika o državnoj redistribuciji kao narkomana ovisnih o heroinu dugoročno neizmjerno štetnije za društvo nego li pribjegavanje objektivnim kriterijima ponude i potražnje

U ovom trenutku, kada svodimo račune prvog vala korona krize, i pripadajućeg lockdowna, koji je produbio recesiju u kojoj se nalazimo, ali i turističke sezone, koja zbog proračunatog rizika otvaranja države nije bila toliko loša, kao što su poduzetnici u turizmu na početku očekivali, svjedoci smo rasta drugih utega na hrvatsko gospodarstvo.

Oni, doduše, nailaze na plodno tlo široke populacije, ali gotovo uvijek imaju motive u povećanju moći političkog i administrativnog establishementa i gotovo uvijek imaju porazne rezultate za gospodarski oporavak nakon ekonomske krize. Za razliku od zemalja sjevera Europe, gdje, primjerice u Nizozemskoj, državno spašavanje KLM-a budi otvoreni revolt poreznih obveznika i smanjenje popularnosti vladajućeg VVD-a nizozemskog premijera Marka Ruttea, u Hrvatskoj je dominantno politekonomsko razmišljanje posve drugačije.

Država neka uradi nešto. Bilo da govorimo o slučaju Uljanik, gdje bivši predsjednik uprave govori o milijardama kuna javnog novca kao poštapalici, slučaju Meggle, gdje su pojedini HDZ-ovi političari željeli prisiliti privatnog investitora ostati u Hrvatskoj, premda mu je država ovdje preskupa, načina na koji će se financirati obnova Zagreba, preko dominantne svijesti kako nam 22 milijarde eura padaju s neba, kao da nitko taj novac prije toga nije zaradio i uplatio u europski proračun, pa sve do slučaja želje za podržavljenjem tržišne kompanije INA-e.

Udarači pečata

Država kao pravedna dadilja koja će pravedno preraspodijeliti postojeće resurse, dominantni je hrvatski mentalitet. Ta, igra nulte sume, je više nego većinski presjek zastupnika nedavno izabranog Hrvatskog sabora i to ne samo na onome što zovemo "alt left" ili "alt right" sceni. Dominantan je to svjetonazor i u stožernim hrvatskim strankama i koalicijama, a nadasve onim manjinskim.

Pad hrvatskog BDP-a od 15.1 posto, premda među najvećima u Uniji, proglasili smo katastrofom, a u isto vrijeme velike ekonomije poput Japan padaju i 40 posto. Međutim, povijest nas uči kako takve ekonomije puno brže i zdravije izlaze iz recesije. To je radi toga što one osim o BDP-u vrlo brižljivo vode računa i o indeksima realne ekonomije, poput indeksa dodane vrijednosti. Mi, naprotiv, dok raspravljamo o vjekovno hrvatskim industrijama, gdje su nam radili djedovi, dakle dok javnim novcem dotiramo nefunkcionalne spomenike nostalgiji, bilježimo pad dodane vrijednosti od 12 posto, te pripadajuće padove zaposlenosti u realnoj ekonomiji. Dakle, na onoj strani jednadžbe koja je zadužena za prihode koji imaju za zadatak servisirati sve ono što smo navikli koristiti na rashodovnoj strani državnog proračuna, temeljem društvenog dogovora. Policiju, zdravstvo, ceste, sudstvo, vatrogasce..., ali i gomilu onoga što nismo dogovorili koristiti, što zbog nerada ili tehnološkog napretka.

Na primjer udarače pečata i djelatnike na premještanju formulara iz prve u treću ladicu i sve one koji nam administrativno otežavaju život i stvaranje dodane vrijednosti svojim postojanjem u sustavu kojeg financiraju porezni obveznici.

Na njih bismo se, ako je pitati naše upravljače, također trebali naviknuti. Jer, igra nulte sume, uzmi onome tko ima i daj onome tko nema. Stvaranju dodane vrijednosti usprkos. Ta, lokalni će izbori uskoro, nemoguće je sada, iz pozicije hrvatske vlasti, ovisne o glasovima parkiranima baš na takvim mjestima, mijenjati nešto. "Briselske" su milijarde, i pripadajući osigurači fiskalno odgovornih članica Unije, koji su kao uvjet za taj novac postavile provođenje strukturnih reformi, još daleko.

Dadiljanje države u svrhu parkiranja glasova i otežavanja stvaranja dodane vrijednosti, izuzev u svrhu bivanja bankomatom za političke interese (sustavno ili kroz korupciju, svejedno je), ne bi bilo moguće s obzirom na činjenicu da država svoga novca uopće nema. Ona ga mora uprihoditi od poreznih obveznika, svojih ili tuđih. Ili posuditi. Pa zato ovih dana probijamo rekorde javnoga duga, no to je neka druga tema.

Agroduhan

Možda u tom grmu i leži zec?! Slučaj multinacionalne kompanije BAT, o kojem Glas Istre već neko vrijeme intenzivno piše, a koji je sada stigao na naslovnice dnevnog tiska u ostatku zemlje, ima sva obilježja hrvatskog odnosa prema onima koji nešto poduzimaju i investiraju u ovoj zemlji. U jeku krize državni teret je BAT-u postao preskup, te su krenuli u lobiranje i pregovore ne bi li im država osigurala uvjete za opstanak, uz fiskalno popuštanje ili na neke druge regulativne načine. Jer, to je tvrtka koja je jedan od najvećih punitelja hrvatskog proračuna, proteklih godina i 3 milijarde kuna godišnje, kroz poreze i trošarine, ali i prihode od izvoza. Radi se o jednom od najvećih hrvatskih izvoznika, ne samo u zemlje Zapadnog Balkana.

No, svaki posao, pa tako i duhanska industrija, osim dioničara i države, koje zanimaju ovi podaci, ima i svoje dionike. Osim zaposlenih u Kanfanaru, gdje BAT ima svoju tvornicu, tu su i proizvođači duhana, poljoprivrednici, jer BAT proizvodi iz dominantno hrvatskih komponenti. Ne treba, stoga, u toj recesijskoj psihozi i nesigurnosti zbog mogućeg odlaska velikog investitora, gotovo jedinog klijenta, čuditi istup predsjednika udruženja proizvođača duhana Željka Aragovića. On je, naime, s naslovnice Poslovnog dnevnika poručio kako su oni u komunikaciji i kombinaciji s Vladom, ne bi li ona ne učinila ništa i pustila BAT neka ode. Prema toj "ekstragenijalnoj" kombinaciji koju, očito, zagovara dominantni hrvatski politički svjetonazor i duhanska udruga, BAT bismo supstituirali državnim proizvođačem duhanskih proizvoda Agroduhanom.

Što bi uopće moglo, povijesno gledano, na tržištu poći u krivom smjeru?

Šalu na stranu, državno poduzimanje u sektorima gospodarstva, koji nisu potrebni za temeljnu, arbitrarnu, obrambenu, ili pak funkciju države glede zaštite pojedinca i vlasništva, kontraproduktivno je za ekonomski rast. Znaju to na svim zapadnim tržištima, gdje želimo pripadati, a gdje čak i ako postoje takve državne kompanije, gotovo uvijek bivaju davane na upravljanje privatnim fondovima. Izuzetak je norveški stabilizacijski fond, koji upravlja novcem dobivenim od naknada za istraživanje prirodnih resursa. Nadam se da nitko u Hrvatskoj nije umislio kako je duhanski proizvod istovjetan prirodnom resursu?

Mađarska i Srbija

Čak je i jednopartijska, politički komunistička Kina shvatila da mora popustiti državno ekonomsko poduzimanje, s izuzetkom infrastrukture i temeljnih zaliha nekih proizvoda, kako bi ostvarila rast. Ako je to shvatio Deng Xiaoping, zašto ne mogu naši političari shvatiti kako je stvaranje ovisnika o državnoj redistribuciji kao narkomana ovisnih o heroinu dugoročno neizmjerno štetnije za društvo nego li pribjegavanje objektivnim kriterijima ponude i potražnje.

A kriza je uvijek i prilika. Ovoga puta za očuvanje i stvaranje dinamičnog tržišta duhanskih proizvoda te ostanak BAT-a kao velikog investitora na to tržište. Kako potražnje za proizvodima BAT-a, postojećih i potencijalnih konkurenata na hrvatskom tržištu ima (a dokaz je spomenuta svota koju uplaćuju u proračun) - sada je potreban razum države.

Potrebna je njena svijest kako intervencionističkom egzekucijom, ili ozbiljnom suspenzijom tržišta duhanskih proizvoda, premda kratkoročno kupuje, i čuva poneki glas ovisan o političkim odlukama i rashodovnoj strani proračuna, dugoročno radi štetu ekonomskoj dinamici i stvaranju dodane vrijednosti. Samo iz potonje moguće je generirati povećanje životnog standarda, a to je temeljni zadatak državnim arbitriranjem uokvirenog tržišta.

Ako postoji komunikacija i naznake takvih dogovora, o kojima je na stranicama Poslovnog dnevnika progovorio gospodin Aragović, mogao bi presuditi argument skorih izbora. Jer, za razliku od ekonomije, u politici je važan samo broj glasova.

Bit će to konačan dokaz pravila ABC (Anything But Croatia) koje vlada među stranim investitorima, iniciranog raznim arbitražnim sporovima, lex specialisima, pozivima na otimanje kompanija, intervencijama na tržište kapitala, stalnim mijenjanjem pravila kao okidačem korupcije, sporošću pravosuđa...., a Hrvatsku na račun Mađarske i Srbije (Meggle je tek recentni primjer) neće zaobilaziti tek tvrtke koje pristanu biti bankomat za partikularne političke interese.

Izuzetak su telekomi i jedna strana energetska tvrtka u vlasništvu stranih jedinica lokalne uprave kojoj smo dali da gradi državnu infrastrukturu u najranjivijim dijelovima Hrvatske.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast