Bog je sisata telefonistica koja ti maznim glasom kaže da si birao broj koji se ne koristi. Pritišćem na mobitelu jedinicu i nulu, prisjećajući se naslova pjesme Marka Pogačara, dok mi s druge strane telefonistica govori: Nažalost, broj koji ste birali ne postoji. Kako ne postoji? Pa to je njegov broj. Ne treba mi imenik za takvo što. Upravo gledam na televiziji kako postiže gol rukom, Božjom rukom, lijevom. Godina je 1986. Četvrtfinale Svjetskog prvenstva u nogometu. Utakmica protiv Engleske. Protivničke igrače zaobilazi lakoćom, dodaje suigraču, slučajnošću mu engleski igrač odigrava pas dok on stoji sam u kaznenom prostoru. On i golman Peter Shilton. Lopta je u zraku. Izgleda da će je Shilton lakoćom uzeti. No onda se ukazuje ta lijeva ruka iznad njegove glave. Mali zeleni slavi. Luduje. Na istoj će utakmici postići i gol stoljeća, izvozati valjda pola engleske reprezentacije i zabiti. Te će godine Diego Armando Maradona voditi Argentinu do naslova svjetskih prvaka, do današnjeg dana drugog i posljednjeg za tu zemlju. Postići će još dva gola u polufinalu protiv Belgije. Posljednji gol za Argentinu na svjetskim prvenstvima postigao je 1994. u grupnoj fazi protiv Grčke. Ubrzo nakon toga je izbačen s turnira jer je bio pozitivan na efedrin.

Neću o nogometnoj povijesti, tu sam na skliskom terenu. Te mi informacije jednostavno ispare iz glave kao voda na uzavrelom štednjaku. Nisam fanatik, zaljubljenik u taj sport. Volim pogledati pokoju utakmicu, ali ne gledam najjače lige, ne znam imena nogometnih stadiona, ne pratim transfere. Ide mi na živce kad čujem da je neki igrač plaćen milijune. Milijune čega? Ovaj svijet je mjesto prokletih. Telefonske su linije u kvaru. Zauvijek.

Jedno sam vrijeme iz nekog štosa pratio četvrtu županijsku ligu, navijao, ako se to tako može nazvati, za Peruške, iako u tom mjestu nemam nikoga svoga. Naprosto se tako posložilo da smo Pero, Mate, Fredi, ja i još poneko odlazili na utakmice danas nepostojeće lige. Bilo mi je isprva čudno što s jednog kraja terena vidim samo gornji dio suprotnog gola, gotovo pa isključivo gredu. Mislio sam do tada da su nogometna igrališta ravna kao slavonska ravnica. Kad ono nije baš tako. Teren u Peruškima, barem tada, bio je brdovit. Čini mi se da je najviša točka bila negdje u sredini, na centru. Tu bi i Maradonina lopta zapela za neki busen i otišla u sasvim drugom pravcu od željenog. Tu ni on ne bi bio baš takav majstor.

Bez obzira na moju relativnu nezainteresiranost za ozbiljno praćenje nogometa i zaboravljivost imena i događaja, neke utakmice urezale su mi se u sjećanje. Možda one i nisu bile onakve kakvima ih se danas sjećam, ali to i nije toliko bitno za priču. Dakle, igralo se četvrtfinale Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. U Jugoslaviji je gadno zaudarao nacionalizam. I na sportskim terenima. Ali Svjetsko prvenstvo je nakratko pobijedilo taj virus bjesnila koji se probudio iz hibernacije i ubrzano prodirao iz balkanskih birtija da bi zarazio dotad pitome građane. Svi su bili uz ekrane. Pulske ulice su opustjele. Bilo je, ako me sjećanje imalo služi, vruće ljetno popodne, kraj lipnja. Televizor smo iz dnevnog boravka prebacili u sobu okrenutu prema sjeveru jer se u potkrovnom stanu nije dalo disati. Skakao sam po krevetu svaki put kad bi netko od naših (da, naših) primirisao argentinskom golu.

Danas će nacionalisti reći da su navijali protiv Juge, ali to je laž. Svi su tada bili uvjereni da je Jugoslavija imala jednu od najtalentiranijih nogometnih generacija. Trener Ivica Osim, koji je vodio jugoslavensku reprezentaciju, kasnije će izjaviti da se Jugoslavija možda i ne bi raspala da je tada osvojen SP.

"Ljudi se često pitaju što bi jugoslavenska nogometna reprezentacija u punom sastavu napravila da je igrala na Europskom prvenstvu 1992. godine. Umjesto nas u turnir je kao zamjena upala Danska i osvojila turnir. Mene, međutim, više zanima ono što se moglo dogoditi na Svjetskom prvenstvu dvije godine ranije, pod uvjetom da smo pobijedili Argentinu u četvrtfinalu. Možda sam optimist, no u svojoj se osobnoj iluziji pitam što bi se događalo u Jugoslaviji da smo uspjeli probiti se u polufinale ili finale. Što bi to značilo državi. Možda ne bi bilo rata da smo postali prvaci svijeta. Kad trezveno razmislim, nekako ne mogu vjerovati da bismo postigli baš takav učinak, no ponekad jednostavno sanjate o nečemu što se moglo dogoditi. Da, kad legnem u svoj krevet i ne mogu zaspati, mislim si da su stvari na području bivše države mogle završiti drukčije zbog nas i našeg nastupa na Svjetskom prvenstvu", razmišljao je Osim.

Ali Argentina je tada imala Maradonu. I ne samo njega. Bio je tu i Caniggia, koji je u polufinalu dao gol Italiji. No Maradona je ipak bio drugačiji, bio je virtuoz. Za njega je u jugoslavenskoj vrsti bio zadužen Refik Šabanadžović, koji je već u prvom poluvremenu zaradio crveni karton (mislim da su bila dva žuta). Nije se Maradona u toj utakmici nešto proslavio. Na kraju nije zabio ni iz jedanaesterca, koji mu je obranio Tomislav Ivković. Ali po svemu se vidjelo da je igrač iznad svih drugih. Iako je i s druge strane bilo nogometnih čarobnjaka poput Roberta Prosinečkog, Dragana Stojkovića ili Dejana Savičevića. No nikoga se od njih ne uzdiže do božanskih visina kao što se uzdizalo Maradonu već za života.

Namnožilo je čovječanstvo tih bogova u 20. stoljeću, a ništa sporije nije krenulo ni u 21. Ne volim nikoga dizati u nebesa, tako neću ni Maradonu. Bio je odličan nogometaš, jedan od najboljih. I točka. Imao je i karizmu. Njegove izjave nisu bile tipa: Bit će teško, ali dat ćemo/dali smo sve od sebe… Bio je buntovnik. Ljevičar. U filmu "The Youth" Paola Sorrentina pojavljuje se pretili bivši južnoamerički nogometaš, koji preko čitavih leđa ima istetoviranog Karla Marxa. Jasna je aluzija na Maradonu. Čak sam gledajući film pomislio da je to on glavom i bradom, ali nije. Maradona nije imao Marxa na leđima, imao je Che Guevaru na desnom ramenu. Godinama je pokušavao oformiti sindikat profesionalnih nogometaša, bogati klubovi su se tome opirali.

U Italiji, gdje je igrao, strasti su uzavrele. Ali samo do prvih reklama. Bivši Juventusov igrač Antonio Cabrini je nakon Maradonine smrti izjavio: "Da je Diego igrao za Juventus, sada bi bio živ." Cabrinijeva nespretna izjava potpuno je nebitna. Jer Maradona nikada ne bi igrao za Juventus. On je bio čovjek ulice, radnika, naroda. Zato je izabrao Napoli. Vjerojatno je i mafija tu imala prste, ali poznato je da Maradona nije igrao za bogate klubove poput Juventusa. Uostalom, u Juventusu, i da je kojim slučajem došao u "Staru damu", ne bi igrao dugo. Napoli je mogao tolerirati njegov neobuzdani duh pa i ovisnost o drogama i alkoholu. No, ako je vjerovati Ottaviju Bianchiju, treneru Napolija u Maradoninoj eri, a nema razloga da tako ozbiljan čovjek ne govori istinu, Diego je na treninzima bio pravi profesionalac, pojavljivao se na vrijeme, odrađivao sve što se tražilo od njega, pa i više od toga. Uostalom, ne bi mogao odigrati 90-minutne utakmice da nije bio u formi. Zanimljiva je Bianchijeva izjava da kao trener nikada nije imao problema s Diegom, imao je problema s onima koji su mislili da su Maradona.

Bogovi su se namnožili, ali su postali i brzo potrošna roba. Gledam na Mediasetu emisiju u kojoj su videovezom uključili Huga Maradonu, Diegovog brata, koji je također bio nogometaš. Puštaju snimke ogromne pogrebne povorke u Buenos Airesu, tugu u Napulju, Hugo plače, knedla mi je u grlu, voditeljica je suznih očiju, netko u studiju želi nešto reći, ali ona stavlja prst na usta, ušutkava gosta i kaže otprilike: "Nemojmo kvariti ovu snažnu emociju. Idemo sada na Big Brother. U kući su ostali…" Molim? Nisam imao pojma što me čeka. Baš me ubila. U tom sam trenutku u mobitel utipkao jedinicu pa nulu. Mazni glas s druge strane. Je li to onaj isti iz naslova pjesme Marka Pogačara "Bog je sisata telefonistica koja ti maznim glasom kaže da si birao broj koji se ne koristi"? Nažalost, broj koji ste birali ne postoji.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast