Kao mogućnost filmskog obrata i potencijalni spas u zadnji tren najavljivan je u medijima, prije nekog vremena, dolazak izaslanstva kineskog brodogradilišta CSIC u pulsko i riječko brodogradilište. Oba škvera koja su u tom trenu već mjesecima bila na korak od stečaja nagledala su se "ozbiljno zainteresiranih" investitora i spasitelja, pa oduševljenje i optimizam koje je zbog još jednog od njih tih dana sijala hrvatska Vlada, u Puli baš i nisu pustili neko dugo korijenje. S razlogom, pokazalo se, jer ugledni gosti koji su na koncu i stigli u upravnu zgradu, poslovično pristojno su svojim domaćinima dali do znanja da su na taj izlet krenuli isključivo iz razloga kako bi ispunili želju svom šefu, kineskom premijeru Li Kequiangu, koji je to prilikom susreta u Zagrebu obećao svom hrvatskom kolegi.

Kinezi su prilikom razgovora koje su vodili bili poslovično pristojni, ali nedovoljno zainteresirani da bi pružili i trunku nade da iza njihovog dolaska stoji realan poslovni interes i mogućnost investiranja. Nije su ih previše zanimale bogata povijest i tradicija brodogradilišta, financijska i kadrovska krvna slika, a ni oprema koju uglavnom ne poznaju njihova moderno opremljena brodogradilišta. Jedino što ih je zanimalo, kad su već morali potezati na drugi kraj svijeta, bili su brodovi. I to ne bilo koji brodovi, jer one jednostavne njihovi radnici sklapaju praktički u nekoliko tjedana, već visokosofisticirana plovila za koja su, vjerojatno odrađujući pred put "domaću zadaću", iskopali da se u Puli grade. Samopodizna platforma, polarni kruzer, "hotel na vodi" za prijevoz stoke i impresivno samopogonjeno jaružalo projekti su na spomen kojih se čak i predsjedniku Uprave najvećeg brodogradilišta na svijetu u trenu "zamagle naočale".

Jer Kinezi vam možda mogu isporučiti seriju tankera u roku od mjesec dana ili izgraditi "kontejneraš" dok vi u njihovoj zemlji obavite shopping, no ovakve brodove zasad ne znaju i ne mogu izgraditi i toga su svjesni. Ni tisuće radnika, ni najmodernija tehnologija koju su implementirali u svoju proizvodnju, ne može kompenzirati znanje i iskustvo koje im nedostaje. U svega dvadeset godina izgradili su najveću brodograđevnu kompaniju na svijetu, ali činjenica je da ne znaju kako izgraditi kruzer, stočar ili dredger, i oni su toga svjesni. To znanje i iskustvo, to je ono što bi Kinezi sigurno vrlo rado kupili i skupo platili, no vjerojatno su i sami shvatili da je, dok su oni došli do "butige", i te robe u međuvremenu iz nje nestalo. Ostala su ogoljena brodogradilišta, a ona im ne trebaju, jer kako su sami kazali, imaju i svojih previše. Kinezi su svjesni da danas ne mogu, ali će jednog dana vjerojatno graditi i visokosofisticirane brodove, dok se kod nas, nakon što se raspršilo znanje, vjerojatno neće graditi ništa. Doduše, u ono o čemu u najmoćnijem svjetskom brodogradilištu zasad samo maštaju, spremno će se, prema riječima predsjednika njegova nadzornog odbora, upustiti riječko brodogradilište 3. maj.

Tražeći nove slamke spasa, nakon što je ona kineska očito bespovratno otplutala natrag na Daleki istok, iz Rijeke kao potencijalno "pogonsko gorivo" vide prihode koje bi mogli ostvariti od dovršetka jaružala. Istina je da se optimizam uvijek mora temeljiti na nekakvom planu, no ukoliko su svi riječki planovi ostvarivi kao ovaj, teško da će stići do cilja koji su prije neki dan definirali pred sutkinjom Trgovačkog suda.

Jaružar će nažalost biti odvučen iz Hrvatske, a kad bi i postojao način da se to ne dogodi, vjerojatno bi priliku da ga dovrše i rade na njemu prvo dobili brodograditelji koji su ga gradili. Svi ostali, uz puno poštovanje, možda imaju samopuzdanje, ali kao ni Kinezi, u toj ligi zasad nemaju utakmica.

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo