Komentar glavnog urednika Roberta Franka
Samo lud čovjek može učenika od desetak godina slati obitelji poginulog hrvatskog branitelja!
Potencijalnom nepažnjom sugovornika, koji će ga sirovim i teškim rječnikom uvesti u priču o tome kako je njihov sin ubijen gelerom koji mu je presjekao vrat, dijete će bez ikakve dvojbe doživjeti nepotreban stres, a pritom neće dovoljno razumjeti generalni kontekst Domovinskog rata, žrtve hrvatskih branitelja i srpske ekspanzionističke politike koja je tome prethodila
Ilustracija
Uz maksimalno uvažavanje žrtava Domovinskog rata, dob od desetak godina nije primjerena za slušanje o načinima i razlozima likvidacije hrvatskih vojnika i civila. Veliko je pitanje jesu li uopće dječji mozak i emocionalni razvoj u četvrtom razredu osnovne škole dovoljno spremni da se suoče s pojmom smrti, najtragičnijim događajem u bilo čijem životu. Oni koji su kroz eksperimentalni obrazovni program "Škola za život" o tome razmišljali, očito su donijeli zaključak da desetogodišnja djeca mogu podnijeti smrt! Sve ruke kroz koje sadržaj prije objave i tiskanja u obrazovnim knjigama mora proći, razne inspekcije, agencije, cenzori i ministri, potpisale su jedinstven zaključak – djeca od desetak godina u stanju su razaznati razliku između biološke, nekako normalne i uobičajene smrti, od one koja nastupa ratnim nasiljem, okrutnošću i brutalnošću.
Takav, neprimjeren „ratni“ sadržaj kroz koji se djecu uvodi u kontekst smrti u zbivanjima tijekom Domovinskog rata može se pronaći u okviru "Škole za život", ambicioznog projekta pokrenutog još 2018. godine, s provođenjem u 74 osnovne i srednje škole kao prvom fazom dugo očekivane obrazovne reforme.
Kako čovjeku svašta dođe u ruke tako ga nekad slučajnošću dopadne i radni udžbenik "Priroda, društvo i ja" za četvrti razred osmoškolke prilagođene programu "Škola za život". Sedmom lekcijom radnog udžbenika obuhvaćena je hvalevrijedna tema "Samostalna Republika Hrvatska". Glavni, zacrnjeni pojmovi, koje bi dijete u eksperimentalnom programu trebalo zapamtiti su "višestranačje", "samostalnost", "Franjo Tuđman", "Domovinski rat", "potpuno porušeni Vukovar", "Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata – Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje". Nakon teksta slijedi pitanje i zadatak: "Veliki broj hrvatskih branitelja poginuo je u Domovinskom ratu. Oni su dali svoje živote za samostalnost i slobodu hrvatske države. Istraži je li u tvom mjestu stanovanja ili u tvojoj bližoj okolici poginuo neki branitelj. Napiši što si saznao".
Svatko pametan i samo malo kritičan prema obrazovnom sustavu koji stvara ili štrebere ili prepisivače ili potpuno nezainteresirane, a tek u sredini ovih grupacija učenike s normalnim pristupom školi i učenju, mora se upitati može li dijete koje tek svladava tablicu množenja, veliko i malo slovo te osnove razumijevanja tekstova otvoreno razgovarati, recimo, s obitelji poginulog branitelja koja živi u susjedstvu. Naravno da ne može! Opterećivati zaigrano dijete nečijom osobnom tragedijom promašaj je par excellence. Za takav razgovor, ako se već mora dogoditi, potrebna je kvalitetna priprema i određeno vrijeme. No, i tada ga ne bi trebalo voditi s učenikom tek četvrtog razreda. Kad već obrazovni sustav zakazuje i gura dijete u neprimjerenu situaciju, onda moraju reagirati roditelji koji će svog desetogodišnjaka poštedjeti traumatičnog "istraživanja o pogibiji hrvatskog branitelja".
No, u zamišljenoj situaciji dijete bi doista i moglo pronaći takvu obitelj. Potencijalnom nepažnjom sugovornika, koji će ga sirovim i teškim rječnikom uvesti u priču o tome kako je njihov sin ubijen gelerom koji mu je presjekao vrat, dijete će bez ikakve dvojbe doživjeti nepotreban stres, a pritom neće dovoljno razumjeti generalni kontekst Domovinskog rata, žrtve hrvatskih branitelja i srpske ekspanzionističke politike koja je tome prethodila.
Nema sumnje da je "Škola za život" pozitivna akcija zamišljena da učenicima olakša učenje, potakne logičko razmišljanje, kritičko mišljenje, inicijativnost i poduzetnost, odgovornost prema sebi, drugima i okolini. Isto tako nema ni najmanje sumnje da naša djeca moraju znati apsolutno sve o Domovinskom ratu, velikim pobjedama, ali i moralnim posrnućima kojih je, naspram svih pozitivnih aspekata, srećom bilo jako malo.
Neovisno o "Školi za život", djeca bez uljepšavanja naše novije povijesti, ali i bez ostrašćenog negativizma o Domovinskom ratu i stvaranju hrvatske države, trebaju biti upućena i informirana. O Vukovaru i Škabrnji moraju znati da je na tim mjestima agresorska vojska, potpomognuta srpskom politikom, počinila brojne ratne zločine i provela etničko čišćenje. No, četvrti razred osnovne škole nije vrijeme za usvajanje takvih lekcija, trenutak je neprimjeren i preuranjen. Na ovom ispitu "Škola za život" je pala.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
