Neizvjesna i ne laka vremena zahtijevaju zasigurno neke nove vještine i kompetencije. Među nagrađenim učiteljima, odnosno nastavnicima/profesorima u povodu Svjetskog dana učitelja, bilo je i učitelja iz Istre, te su svi istaknuli da je ovo nikada izazovnije doba, da se tu sada traže mnoge nove vještine, te da ukoliko se bude u jednom trenutku moralo preći na nastavu online (u dijelu srednjih škola već se provodi kombinirana nastava), treba znati iskoristiti i poboljšati iskustva od proljetos, učiti na greškama te dodatno usavršavati ono što je dobro.

I to je više nego škola za život. To je životna škola za sve, svi sudionici u nastavnom procesu uče kao nikada do sada, nastojeći kombinirati sve moguće tehnike, znanja i vještine. A sada svi puno više cijene nastavu uživo. Svjetski dan učitelja podsjetio je i da je cijeli život škola, ali i na neke norme ponašanja, ne nužno vezane uz odgojno-obrazovne ustanove.

Kako zahtijevati od djece čiji roditelji cijeli dan "vise" po društvenim mrežama da redovno uče, ispunjavaju obveze? Kako nagovoriti djecu da čitaju knjige, ako je roditeljima vrhunac pročitati kakav komentar na društvenim mrežama? A otuđenost, korona, kriza, sve to doprinosi stvaranju još većeg jaza između raznih normi ponašanja, odnosno mnogi upravo u tome nalaze opravdanje za svoje neuspjehe. A sve je to uzročno-posljedično povezano.

U teškim vremenima trebalo bi biti više empatije, jer nitko nije izuzet iz te situacije, nitko ne zna što ga čeka, a umjesto toga, empatije je sve manje. Nerijetko se moglo čitati i u komentarima, posebice kada su neke viđenije osobe oboljele od Covida da "dobro im stoji", ili da je "vrag došao po svoje". A to nije samo slučaj s koronom, nego sa svim bolestima. Valjda je u ljudskoj naravi da se komentira negativno i da se, u nemogućnosti vlastite realizacije i afirmacije, krene blatiti sve i svakoga.

Čak i kada je jedna osoba s invaliditetom iznosila svoje probleme, našli su se oni "sveznajući" s neprimjerenim komentarima, a što je još žalosnije, ti su negativni komentari dobivali i srca, osmijehe odobravanja. Možda će se ti "srcedavatelji" izvući, poput nekih političara i moćnika, da nisu znali što su potpisali, odnosno lajkali, kako to već biva, ili pak da nisu pročitali s razumijevanjem. Žalosno je što među takvim komentatorima ima i onih koji inače šire "mir i dobro među ljudima i samo ljubav".

Zar "samo ljubav" nije empatija? Pokušaj pomoći, a ako ne možeš pomoći - šuti? Zar empatija nije učiniti malu gestu da bi se nekome nešto olakšalo? Zar empatija nije i biti (samo)kritičan s opravdanim razlogom? Možda neki misle da su empatija, filantropija i dobročinstvo samo srčeka i osmijesi u komentarima na društvenim mrežama i da je svijet, kada su to učinili, odmah postao bolje mjesto.

Povezane vijesti

• Ispričnicu, molim!
• Od tableta do tableta
• Cervena i šos