Zaista sam uvjerena da neke osobe i bolje da ne čitaju vijesti, i bolje da se izoliraju negdje gdje im je lijepo i udobno i čekaju da ova apokalipsa prođe. Moramo shvatiti da među nama ima osoba koje ne mogu niti čuti da je netko u njihovoj blizini zaražen koronavirusom, a još manje da se to njima samima dogodilo

Svaki gubitak bliske osobe za obitelj je bolan, tragičan i preuranjen. Ništa ne može umanjiti tu bol, nikakve riječi utjehe, nijedan čin dobrote. Pa ipak, i ja šaljem duboku i iskrenu sućut obitelji i cijeloj zajednici koja je iznenada izgubila jednog dragog i vrijednog čovjeka čije su društvo i umijeće vjerojatno mogli još godinama uživati.

Ovaj je slučaj posebno i odmah odjeknuo u javnosti koja je ionako napeta k’o puška jer nam se svima preko noći život preokrenuo naglavačke. Nekima i dalje nije jasno, ili se jednostavno ne žele sada pomiriti s time, da mi više ne živimo normalan, svakodnevni život, ni u kojem segmentu. Nitko si više ne može dozvoliti da ostane uljuljkan u idilični svijet u svojoj glavi i pogotovo si ne bi smio dozvoliti sebičnost u ovim kriznim trenucima za cijelo čovječanstvo. Ali mnogi i dalje tako žive, i dalje ne žele priznati, i dalje ne žele shvatiti, i dalje odbijaju živjeti po nametnutim nam pravilima. O tome što se trenutno zbiva iza kulisa, vodi li se protiv nas rat, trebamo li uopće poštivati pravila, hoće li nam se ponoviti prestrašan scenarij Italije, je li ova smrt samo predskazanje onoga što nas tek čeka, tko to već griješi ili ne u sustavu na koji bismo trebali bezbrižno računati, o svemu tome se raspravlja u javnosti.

Nema iznimki

Mislim da su sve to pitanja na mjestu, i njima će se svakako netko pozabaviti, no, zastanimo na tren i fokusirajmo se: ljudi, mi imamo problem. Svi. Ovdje više nema iznimki. Sad smo jedno. Jer ako nismo, e tek onda imamo razloga za bojati se. U ovome, htjeli ne htjeli, sudjelujemo svi i zajedno, a tko ne bude sudjelovao i igrao po pravilima, zakačit će ga kazna, bez milosti, za tren oka, ljudska ili ne. Taj naš neprijatelj zove se koronavirus, i ne, on nije nikakva obična gripa. Ova nova sorta koronavirusa je baš opaka.

Nažalost, ova se čudnovata bolest izgleda usmjerila na muškarce, starije osobe i one s nekim zdravstvenim tegobama. Imali smo od koga učiti, onda učimo. Pogledajmo što su u vezi COVID-19 bolesti poduzele druge države i kakve su rezultate postigle. Ako one nisu uspjele, oprostite, ali mi zaista srećom još uvijek imamo dovoljan broj kvalitetnih stručnjaka koji će znati napraviti bolje ako im se da prilika. Cijeli sustav sada funkcionira kao veliki lanac koji na svom mjestu mora držati kosi toranj u Pisi, odnosno građane, da vam slikovito dočaram. Ukoliko jedna karika u tom lancu pukne, ona se pod hitno mora popraviti, jer će se cijeli toranj urušiti i otići će u krhotine i lanac, i toranj, i tlo pod njima. I sve to nas plaši, svih, glupo bi bilo reći da ne, jer svi imamo što za izgubiti, pa makar i svog ljubljenog sebe. I tu je taj ključni motiv po kojem se razlikujemo međusobno: svatko se na svoj način nosi sa strahom. Ili se ne nosi.

U ovom trenutku nas na okupu, zdrave i žive, moraju održati osobe koje ne gube tlo pod nogama, pa makar danonoćno radili odmarajući jedva po tri sata, pod nevjerojatnim pritiskom informacija, pitanja, poziva, molbi, prijetnji. Osobe koje se može nabrojati na prste jedne ruke, a od kojih se bez isprike očekuje da drže pod kontrolom svaki pokret više od 200 tisuća stanovnika u Istarskoj županiji. Što vam želim reći? Lako je sada u ovom trenutku pozivati na linč i smjenjivanje onih koje su od 20. veljače na ovamo u poslu na turbo-mlaznom pogonu i koje su za svih nas napravile nebrojeno mnogo dobrih stvari. Lako je optuživati, a istovremeno kršiti pravila. Vidjet će se što se dogodilo. Ukoliko je negdje došlo do pogreške, sigurna sam da će se ona utvrditi i da će biti ispravljena na bilo koji način, jer mi tom sustavu moramo vjerovati. To obitelji preminulog možda i neće puno značiti, ali ovaj komentar namijenjen je cjelokupnoj javnosti, ne samo njima.

Budimo realni i prizemljeni. Ova nesretna smrt odjeknula je u javnosti i medijima toliko široko zbog okolnosti u kojima se dogodila. Greške u sustavu koji često mora spremno, odlučno i trenutačno odlučivati u kritičnim i pogibeljnim trenucima, događaju se, nažalost.

Nema pomoći

Zna se ponekad dogoditi da netko ne dočeka vozilo Hitne pomoći, zna se dogoditi da netko treba na operaciju, ali ju ne dočeka, zna se dogoditi da nekoga otpuste s hitnog prijema s lakšim ozljedama, a da se on više nikad ne probudi. Srećom, ne događa se to tako često, i ne želimo da se događa. Tada uglavnom sami za sebe progunđamo koju psovku i za koji dan zaboravimo što nas je uznemirilo. Ovakva reakcija i javnosti i medija u ovim danima govori da se među dobar dio ljudi uvukao strah. Htjeli to oni priznati ili ne. Pod pritiskom i strahom mnoge osobe previše burno reagiraju. Neki se od straha brane humorom, a neki, bogami, i paničare. Na apsolutno sve ovo što sam nabrojala i mnogo toga što nisam, svakodnevno, danonoćno, moraju misliti “četiri mušketira” koji moraju naći način kako da nam što efikasnije i brže pomognu. Nažalost, nekima u ovoj kriznoj situaciji neće moći pomoći. Vjerovali ili ne, neke će osobe zaista umrijeti, pa i od straha. Vjerojatno si ni same ne mogu pomoći, to je nešto izvan njihove moći, nešto duboko u njihovom organizmu. Zaista sam uvjerena da neke osobe i bolje da ne čitaju vijesti, i bolje da se izoliraju negdje gdje im je lijepo i udobno i čekaju da ova apokalipsa prođe. Moramo shvatiti da među nama ima osoba koje ne mogu niti čuti da je netko u njihovoj blizini zaražen koronavirusom, a još manje da se to njima samima može dogoditi. Ne smiju, jer ih odmah izda srce, dobiju moždani udar, gušterača im podivlja, pukne im čir na želucu, skoči im tlak, dobiju astmatični napad, umru od straha, doslovno i neobjašnjivo.

Lako je sada iz fotelje biti i porota i krvnik, rješavati se neophodnih ljudi na terenu po kratkom postupku, a i dalje šutjeti na ogromne probleme s kojima nas suočavaju naši političari. To je uvijek najlakše, dohvatiti najmanjeg, najtanjeg, najlakšeg, najbližeg. Osobno sam godinama imala velikih problema s pojmom “biti ponizan”. To me asociralo na “biti ponižen, poniziti se”, ali ne, nije točno. Poniznost je vrlina čovjeka koji se može uniziti, učiniti manjim ili ravnopravnim onda kada to treba. To je osobina koja je suprotna oholosti i aroganciji, koja nema veze ni sa samoprijezirom niti ponižavanjem, niti sa samohvalom. Jednostavno rečeno, biti ponizan ne znači misliti o sebi loše, nego manje. Iz ove noćne more koja nas je zadesila možemo se izvući samo na dva načina, bahato i ponosno, misleći da sve znamo i biti pregaženi, ili ponizno, priznajući da imamo mnogo toga za naučiti i baciti se na posao.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast