Nostalgija za NDH u ovoj državi stanuje otkako je Hrvatska postala samostalna. I dok se Njemačka srami svoje sramne prošlosti i zabranjuje isticanje nacističkih simbola, Hrvatska se ponosi svojom sramotom. Nije presuda Visokog prekršajnog suda tu ništa bitno promijenila. Ne postoji neka neuralgična točka kada je sve otišlo stranputice, jednostavno je to u Hrvatskoj došlo spontano, i mise zadušnice za Antu Pavelića i paradiranje ustaštva na Bleiburgu, na Thompsonovim dernecima, na nogometnim stadionima i mnogim drugim javnim mjestima

Bilo je to ranih 90-ih. Sam početak rata. Domoljubne pjesme nižu se jedna za drugom. Pjevaju uglas, pa onda zasebno, opet uglas… Ne sjećam se više svih tih spotova. No, jedan mi se usjekao u pamćenje, kao da mi je ostavio ožiljak na živčanim stanicama, kao da je škarama precvikao neku sinapsu. Isprva sam mislio da je riječ o zezanciji, ali teško da bi se netko usudio na javnoj televiziji biti humorističan u ono vrijeme. Dakle, ja sam to tada vidio ovako: čovjek s minivalom ili trajnom, ne razumijem se u te detalje, krezub, na nekom kamenjaru pjeva o selu za koje nikad nisam čuo. Spot počinje njegovim hrapavim usklikom: "Za dom", a onda se u kadru pojavljuje četa koja uzvraća: "Spremni." Prvo što mi je palo na pamet je bilo - otkud minival ili trajna. Dobro što nema zubara, nekako mi je razumljivo, ali gdje nađe čovjeka da mu napravi to na glavi. Ono, usred rata, u toj pripizdini, u selu s 300-tinjak duša, na prvoj ratnoj crti on ima sređenu frizuru, barem je meni to tako izgledalo. Zamišljao sam ga pod frizerskom haubom kako s kalašnjikovom na ramenu čeka da se kosa propisno zagrije, da ostanu loknice kad mu skinu viklere.

Čovjek u tom trenutku zaboravi da je taj borac, pjevač, što li je, na početku pjesme izrekao ustaški poklič. Više puta sam pogledao spot i uvijek me iznova iznenadio. Čas bih gledao u lokne, čas u rupe među zubima, nikako da osvijestim taj ustaški poklič. I sad da ga pitaš gdje je bio '90-ih… Što da kaže, da je, među ostalim mjestima, bio pod haubom? Frizerskom? Ma, ne dolazi u obzir.

Sve po peesu

I tako je Marko Perković Thompson otpočeo svoju estradnu karijeru. S ustaškim pokličem. Sve po hrvatskom peesu. Godinama kasnije, dakle godinama, ne danima, mjesecima, taj je poklič došao i do suda. Do tada ga je Marko izderao do živog mesa, izmiješao sve suglasnike i samoglasnike, stavio u opticaj kao makro kurvu, namlatio na njemu para i para. No, sud je sud. Njemu je svejedno kada sudi, a nije mu strano to činiti ni nakon što svi akteri nekog procesa krepaju pa nema više kome ni presuditi. E, taj je sud, u ovom slučaju Visoki prekršajni, nedavno stubokom promijenio ovu zemlju, dao joj na međunarodnoj prepoznatljivosti, posebnosti, svrstao je među malobrojne necivilizirane države koje njeguju svoju koljačku prošlost. To je učinio donijevši odluku da poklič "Za dom spremni" na početku pjesme Marka Perkovića Thompsona "Bojna Čavoglave" nije bio prekršaj protiv javnog reda i mira i time legalizirao, ozakonio, dozvolio, preporučio ustaštvo.

Znam da će ovo biti zamorno, ali valja biti pošten i citirati obrazloženje suda. "Dana 3. lipnja 2020. održana je sjednica svih sudaca Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske u nazočnosti 20 od ukupno 23 suca. S obzirom da se, na temelju čl. 39. st. 3. Zakona o sudovima, odluka na sjednici svih sudaca donosi većinom glasova svih sudaca suda, postojali su uvjeti za održavanje sjednice.

Na sjednici se, između ostalog, pod toč. 4. dnevnog reda, odlučivalo i o nedorečenosti i različitom tumačenju pravne norme u odnosu na primjenu čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kada se činjenični opis prekršaja odnosi na izvođenje pjesme 'Bojna Čavoglave', u izvođenju autora u izvornom obliku koja sadrži izričaj 'Za dom spremni', posebice u kontekstu načela zakonitosti, kao i ujednačenosti sudske prakse s obzirom na stajalište izraženo u usporedivom predmetu.

Imajući na umu dosadašnju jedinstvenu sudsku praksu Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske u odnosu na izričaj 'Za dom spremni' kada se koristi u različitim okolnostima, koja nije dovedena u pitanje, pristupilo se glasanju o slijedećem pitanju: Može li se postupanje okr. Marka Perkovića, koje je činjenično opisano u optužnim prijedlozima Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, PU šibensko-kninska, broj 511-13-10-17-74/2016 od 30. prosinca 2016. i broj 511-13-10-17-46/16 od 8. kolovoza 2016., podvesti pod zakonski opis prekršaja iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji glasi: Tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir.

Nakon provedene rasprave, s 4 glasa za, 15 protiv i 1 suzdržanim, odlučeno je da se opisano postupanje u konkretnom predmetu ne može podvesti pod zakonski opis prekršaja iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira."

 3. lipnja

Gotovo sam zaspao, no iza te se dosade krije podvaljeni mućak. Od 3. lipnja, od dana kada je bila opća sjednica Visokog prekršajnog suda, Hrvatska može slaviti još jedan datum u svom kalendaru praznika i blagdana, ili barem održati kakvu misu na dan kada je i pravno postala proustaška država. Ako netko misli da pretjerujem, neka začepi uši i nastavi čitati. Dobro, Ustavni sud se nakon svega oglasio i rekao da je "Za dom spremni" ustaški pozdrav koji nije u skladu s hrvatskim Ustavom, no on se svejedno ne bi štel mešati. "Na temelju Ustava Republike Hrvatske sudbena vlast je samostalna i neovisna, a sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava te na temelju činjenica utvrđenih u svakom pojedinom konkretnom postupku", konstatirao je Ustavni sud. Drugim riječima, Visoki je prekršajni sud u skladu s Ustavom donio neustavnu odluku, koja, bez obzira što se u budućnosti događalo, ostaje uklesana u sudske spise, u hrvatsku povijest, kao Bašćanska ploča u bijelom vapnencu.

Sudska je praksa u nas kao velika nužda u bolesnika, čas tekuća, čas tvrda. Isti je sud, naime, već kaznio drugog pjevača zbog istog pokliča, a sada sam sebi skočio u usta. No, ova posljednja odluka ostaje ona koja se računa, koja igra, koja će biti prevaga na onom utegu što Hrvatsku nemilosrdno vuče u blato. Jer sada će svatko moći uzvikivati, ispisivati, reklamirati taj pozdrav i pravdati se da je samo citirao Marka Perkovića, kao da je ovaj pučki pjesnik, a ne profašistički pjevač, kao da mu nije zabranjeno nastupati u mnogim europskim gradovima zbog koketiranja s fašizmom.

 Gdje je dom?

I dobro, što je tu novo? Pa zapravo ništa. Nostalgija za NDH u ovoj državi stanuje otkako je Hrvatska postala samostalna. I dok se Njemačka srami svoje sramne prošlosti i zabranjuje isticanje nacističkih simbola, Hrvatska se ponosi svojom sramotom. Nije ova presuda tu ništa bitno promijenila. Ne postoji neka neuralgična točka kada je sve otišlo stranputice, jednostavno je to u Hrvatskoj došlo spontano, i mise zadušnice za Antu Pavelića i paradiranje ustaštva na Bleiburgu, na Thompsonovim dernecima, na nogometnim stadionima i mnogim drugim javnim mjestima.

Posao me jednom doveo i na jedan Thompsonov koncert. Bilo je to u Boćarskom domu u Pazinu. Kreće "Bojna Čavoglave". Čovjek do mene se izbezumi, glavom udara u aluminijski štok na ulazu u dvoranu, curi mu krv iz čela, a on i dalje pjeva zajedno s Perkovićem, ne vidi ništa od krvi, ali pjeva, pjeva kao da juriša na samo njemu vidljivog neprijatelja. On je očito bio spreman. Ali nisam siguran da je u tom stanju znao gdje mu je dom.

Povezane vijesti

• Ključna pitanja o Uljaniku i dalje bez odgovora
• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom