PIŠE Gianluca DRAGUZET, student
RIJEČ MLADIH: Svaderi hodi ma doma dojdi
"Svaderi hodi ma doma dojdi", tako glasi stara istarska narodna poslovica. Na istu temu svaki dio Lijepe naše ima svoje poslovice čija je poruka uvijek ista - samo se vrati kući. Hrvati su u povijesti često imigrirali. Nekad je to bilo iz političkih razloga, a još češće iz egzistencijalnih. Danas smo pak svjedoci one najgore imigracije - odlaze nam mladi, tek radno sposobni. No odlaze i još mlađi, studenti čiji je povratak doma neizvjestan i veće su šanse da se to nikada neće dogoditi.
Prema statistici Hrvatsku su od 2013. pa do 2016. godine napustile 102 tisuće građana, dok inozemni izvori tvrde da je taj broj duplo veći. Najveći broj njih preselio je u Njemačku, Austriju i Irsku. "Dnevno iz Hrvatske iseli 180 ljudi", "Prava demografska katastrofa", "Radit ću upola manje za četiri puta veću plaću", naslovi su koji nas svakodnevno bombardiraju sa svih strana. A onu drugu stranu priče o našim ljudima iz inozemstva koji su se ipak odlučili vratiti u Hrvatsku, možemo vidjeti tek tu i tamo.
No, je li nama u Hrvatskoj baš toliko loše? Sumnjam. Kao i sve u životu, i to je relativno. Puno je razloga za otići odavde, ali mi se čini da je uvijek jedan razlog više koji nas tu zadržava. Imam tu sreću da često putujem u zapadne metropole. Tamo nećete vidjeti da se ljudi druže kao i mi, tamo nisu mediteranski opušteni kao što je to slučaj kod nas, tamo nema naše neposrednosti, zafrkancije i međusobne bliskosti, tamo se do posla putuje nekoliko sati, vikendi u prirodi su preskupi, a ono najgore je što nemaju vremena za obitelj.
Tamo je sustav vrijednosti drugačiji. Tamo vrijedi parola – moj Bog je novac! Svaki put kad se vratim kući presretan sam. Mi možda nemamo puno novaca, ne vozimo skupe automobile, ali imamo srce, obitelj, prijatelje i ljude koji su uvijek spremni pomoći - to je naše najveće bogatstvo. Kad ti netko kod nas pomaže, ne pita zašto, nego kad. Pomaganje nije upitno jer emocije kroje naše odnose i živote.
Problem je birokracija. Ona ne valja i usporava nas, i to je jedan od rijetkih pravih razloga za odlazak. Opet, mi smo vrijedni. Potrebna nam je pozitivna perspektiva, potrebne su nam pozitivne priče o životu, o ljudima koji stvaraju, rade, zapošljavaju, brinu o svojim zaposlenicima jer takvih primjera ima. No njihovi se glasovi slabo čuju. Sami se moramo pokrenuti kako bi nam bilo bolje. Politika i korupcija nam svakako ne olakšavaju, ali uz upornost i trud mogući su pozitivni ishodi.
Kada usporedimo europske zemlje i Hrvatsku, naši životni troškovi su niži, naši studenti imaju prilike besplatno se školovati, imamo odlične doktore, jeftinije zdravstveno osiguranje. Doduše, imamo i manja primanja, ali plaće rastu iz godine u godinu.
Moramo više vjerovati u sebe i biti manje ljubomorni na tuđe uspjehe. Na tuđi uspjeh trebamo gledati kao na naš, jer svima nama je u cilju Hrvatsku napraviti uspješnijom i boljom za buduće generacije. Ostani u Hrvatskoj jer se kave na suncu mogu piti satima i koštaju uglavnom prihvatljivih 10 kuna, ostani jer smo narod s najvećim srcem, ostani jer i kad radiš cijeli dan imaš vremena za obitelj i prijatelje, ostani jer je život jeftiniji i bolji kod kuće. Stoga, umjesto odlaska biram pozitivnu perspektivu Hrvatske. Zašto sami ne bi izgradili svoju budućnost u Hrvatskoj? Ako sami sebi ne odlučimo pomoći, umjesto nas to neće napraviti nitko. I zato ostani, ne idi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
