PIŠE GIANLUCA DRAGUZET
RIJEČ MLADIH Naša besida
Neke pute san vero rabijan, rabijan san ča mi Istrijani imamo riguardo govoriti po našu kad pasamo Učku. Za razliku od nas, Dalmatinci su to pretvorili u njihov ponos, oni nastavljaju govoriti po svojen. Svaken Dalmatinacu, bija on iz Zadra, Splita, Dubrovnika, čuje se od kuda je, govore s naglaskom i svojin dijalekton. Oni nimaju nikakovo riguardo u Zagrebu govoriti kako su njih doma navadili. Ča mi manje meritamo?
Istrijani se prilagode koliko god moru, trude se kušeljati po standardom, književnom jeziku jer pensaju da hi nidan neće kapiti. Takov san i ja bija na početku, nečemo se lagati, ali s vrimenon, kako san shvatija da san stvarno ponosan ča san Istrijan, jer smo ipak drugašlji, počeja san govoriti istrijanski koliko god san moga da me jopet svi kape. Smijali su mi se u početku, jer imamo krive naglaske, govorimo hi, a ne ih, glagol biš postoji samo poli nas i tako moremo poj u nedogled. Nismo mi nepismeni, nego je to jednostavno dio našeg dijalekta, naše kulture.
Zagrebačka kumpanija nakon tri lita već je naučila neke beside, naučili su da me ne moru ispraviti jer ja moren iz Istre, ali Istra iz mene teško. Morali su me prihvatiti takov kakov san, s svin mojim krivin naglascima i besidama koje oni ne kape.
Ja bin reka da fali istarskog čakavskog dijalekta u medijskom prostoru, najviše mi je smetalo kad san bija mali i gleda sinkronizirane crtane, da nanke jedan od likova nikad ni bija Istrijan ili baren govorija na čakavsken dijalektu, a vajka je bija bar jedan jelen ili medvjed ki je govorija kajkavski ili dalmatinski. Zadnji put kad je naša besida pasala Učku i došla do Zagreba bilo je s Alenom Vitasovićen, njigove pjesme pokrenule su cili jedan novi val, svaki dio Hrvatske zna je beside „Ja ne moren više tako, ja ne moren bez nje, samo pijen, nis ne iden, nek me uzme vrag ko ne", a forši he nisu nanke kapili.
Od tada nikako da nas prihvate i kape da smo mi drugašlji da drugašlje kušeljamo, a zapravo bi tribali biti ponosni. Ponosni na to ča na tako maloj površini postoji toliko kulturološke vrijednosti, svaki dio našega poluotoka, svako misto, svako selo ima svoje beside, neku svoju kulturu i svi skupa živimo i poštujemo se. Toliko bogatstva imamo, samo ča se jezika i dijalekta tiče, specifični labinjonski kega Elis Lovrić u zadnjih lito dan promovira na sva vrata, odlične pjesme ke su svima približili labinjonsku cakavicu. Na sjeverozapadu imamo istrijotski, istromletački, istrovenetski kako god ga zvali, ki je jopet tako drugašlji i nema nikakovih granica. Govori se u hrvatskoj, slovenskoj i talijanskoj Istri, ma kadi tega ima, tega suživota jezika i kulture. Jedan primjer otvorenosti na svin razinama, jena mala Europa diboto, bez granica, bez utega povijesti. Kad bi oni gori u Zagrebu to samo vidili i kapili, a mi se para da smo njin često trn u oku neke pute, baš zbog tega jer nas ne kape. Prvo ne kape kako kušeljamo, a pokle ne kape kako pensamo i kako živimo.
Koliko moremo biti kunteti i ponosni da imamo sve to ča imamo, tu neprocijenjivu vrijednost naših dijalekti, a samo san se malo dotaknuja te teme, koliko je još posebnih dijalekti i besid, kulture i primjera suživota na takoj malo površini, na našen poluotoku, na našen kuščiću raja.
Za kraj vas puštan da malo pensate, jer san se ja mučija. Moja pokojna pranona je za mene vajka govorila da san "galjardo". Kako bi te tu besidu preveli na standardni hrvatski jezik?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
