PIŠE CHIARA BILIĆ
Revolucija u menzi
Koncem prošlog tjedna populacija nemirnog duha odvijeka poznata kao pokretačicom otpora, masa koja stalno pokušava prevladati postojeće stanje, zadala je neočekivani knock-out, silovit šamar pulskom Studentskom centru. Dio pulskih studenata se na Facebook stranici Sveučilišta Jurja Dobrile, naime, teškim optužbama namjerilo na ponudu i kvalitetu hrane u studentskom restoranu, i to, usput rečeno, komentarima koje ni pas s maslom ne bi pojeo. Isto vrijedi i za "ćevape od prošlog tjedna" koji se, piše tamo, poslužuju u toj menzi i "bureke i hrenovčice s bijelom rižom" koje baka nečijeg studenta ne bi ni svinjama servirala za večeru. Disonantne tonove prehrambene revolucije koja se nenadano razbuktala teško je prihvatio ravnatelj Studentskog centra Miodrag Čerina koji tvrdi da bi prvi otišao kad bi studente zakidali hranom u menzi.
Ruku na srce, neidentificirani prehrambeni artikli čije podrijetlo ne bi utvrdili ni Mulder i Scully, kojima sam se svojedobno, za vrijeme studija u Zagrebu, često imala priliku iščuđavati, bili su svakodnevica. Studenti su se u zagrebačkim menzama, mogu reći mirne duše, nagledali svačega, a često ni ne znajući konkretno čega. Splačine koje su se katkad našle na meniju nisu ličile na ništa, a prodavale su se pod svašta.
Hrana je nebrojeno puta plivala u potocima ulja, okusni bi se pupoljci umrtvili, cijela bi kombinacija teško pala na želuce, a osjećaj lažne sitosti trajao bi do dugo u noć. Da smo kojim slučajem ribarili na obalama Save, kišnim smo glistama i bijelim crvima, čestim gostima u salatama, bezbrižno mogli napuniti poveće kantice, potom ih koristiti za ješku, možda bi slatkovodna riba bolje djelovala na moždane vijuge pred ispitne rokove. Ne znam. Neke si pute jednostavno morao slegnuti ramenima i pouzdati se u tetu koja te posluživala i zvonkim glasom rekla nešto poput "To je piletina", ili "Zar ne vidiš da je bolonjez?". "Je, je teta, vidim", odgovorili bismo pomirbenim tonom, kimnuli glavom, kliznuli dalje niz dugačak red do kase, izvadili iksice iz džepova, a onda, brže bolje, pladanj natrpali bananama, jogurtima i čokoladnim mlijekom sa zadnjih polica. Što je sigurno, sigurno je.
Ako vas nakon nekoliko godina beskrupulozne samovolje, diktatorske vladavine preuzvišenog rektora Damira Borasa išta uopće može iznenaditi na zagrebačkom sveučilištu, onda to zasigurno nije hrana upitne kvalitete iz studentskih restorana. Iako su se nakon graha uvijek lizali prsti, menze, pogledajmo istini u oči, nikad nisu bile sinonim za Michelinove zvjezdice. I u glavnom su gradu, kao i nedavno u Puli, studenti često dizali revoluciju, prijetili prosvjedima, demonstracijama, peticijama, zahtijevali bolju uslugu. Tako je ove godine u ožujku u jednoj zagrebačkoj menzi pao promet jer je u salati pronađen pauk, u šnicli spajalica, dok je u jednom drugom studentskom restoranu riža mirisala na tunjevinu. Travanj je studente izuo ih cipela jer je dobri stari jogurt Euforija maknut iz ponude i zamijenjen jogurtom nekog drugog proizvođača koji očito nekolicini nije bio po volji.
Revolt pulskih sveučilištaraca, dakle, ako išta, nikako nije izoliran slučaj. Studentska je svijest borbena, ne bježi od sukoba, britka je u svojoj artikulaciji, teško podnosi nepravdu. Menza je, na kraju krajeva, povlastica, a ne kazna, u njoj se hrane budući stupovi društva. Sklona sam vjerovanju da su toga svjesni i u Studentskom centru. Stari su ćevapčići omaška koja se može dogoditi svakome tko kuha tisuću obroka dnevno. I više se neće ponoviti.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
