PIŠE JURICA KÖRBLER
Retrovizor na ramenu moderne Hrvatske
Ako se ova eskalacija koketiranja s ustaštvom nastavi, bit će zaista izuzetno ugrožen imidž Hrvatske u međunarodnoj zajednici. To nam naprosto ne treba, a još manje da se po tim pitanjima dijeli hrvatsko društvo. Niti su branitelji išli devedesetih oslobađati Hrvatsku s idejama ustaštva, niti je to ikome palo na pamet kada je zemlja prolazila dugi put međunarodne afirmacije
Da današnja Hrvatska ima ikakve sličnosti s Nezavisnom Državom Hrvatskom, apsurdna je tvrdnja o kojoj ne treba uopće raspravljati. Da ima onih koji još uvijek sanjaju ideologiju koju je promovirao Ante Pavelić, ima. Da ima onih koji na mala vrata pokušavaju rehabilitirati ustaški pokret i NDH, također ima.
Ali, najapsurdnije u svemu je da se danas, osamdeset godina od početka Drugog svjetskog rata i sedamdeset i osam godina od formiranja NDH uopće o tome raspravlja. Moderna Hrvatska ima daleko veće i značajnije izazove da bi se uopće živjelo s retrovizorom na ramenu, obnavljale te stare, ofucane priče o ustašama i partizanima, vraćalo prošlosti i dijelilo narod. Nekom je očito stalo da se baš to događa.
Trojanski konj
Krenimo redom. Kada je na početku mandata Ive Sanadera postavljeno spomeničko obilježje Mili Budaku u Svetom Roku i Juri Francetiću u Slunju, Vlada je na izvanrednoj sjednici, na temelju članka 107. Ustava Republike Hrvatske, donijela odluku da ih se ukloni. I na inicijativu Sanadera to je preko noći učinjeno. Nije slučajno da su se oni koji bi željeli ponovo pisati povijest javili baš tada, nakon Franje Tuđmana koji je kategorički zabranjivao svaku asocijaciju na ustaštvo i NDH. Smatrali su da na primjeru Sanadera treba testirati mogućnost rehabilitacije propalog režima, a bivši premijer, koji je dugo živio u Austriji i bio čvrsto povezan sa dijelom Crkve, bio je idealan za to. Dogodilo se suprotno, Sanader je energično reagirao, ne želeći uopće raspravljati o tim temama, a tako je postupao do kraja dok je bio politički aktivan. Jadranka Kosor nastavila je, kada je riječ o tim temama, potpuno isto, kao i Zoran Milanović, koji je zaprskao finale svog premijerskog mandata koketirajući i s tim dijelom biračkog tijela, uskrsnuvši "djeda ustašu".
Međutim, sve vrijeme, bez obzira tko je bio na vlasti, povlačile su se teme Jasenovca i Bleiburga, ali po ulicama hrvatskih gradova nisu se vidjeli napisi Za dom spremni, niti drugi simboli propale NDH. U mandatu Tihomira Oreškovića, koji je kratko trajao, to se počelo mijenjati, a onda je došao na čelo Vlade Andrej Plenković, europejac i diplomat, kojem se od rehabilitacije NDH dizala kosa na glavi. Ali, kao što su desničari Ivu Sanadera kasnije smatrali najvećim neprijateljem, trojanskim konjem u desnom korpusu, tako je i Plenković dočekan gotovo isto. Sve ono što NDH-nostalgičari nisu ostvarili u mandatima bivših premijera sada je došlo u prvi plan.
Po birtijama su opet vješane Pavelićeve slike, na majice tiskani napisi Za dom spremni, Srbi su ponovo postali neprijatelj broj jedan, iako ih je u Hrvatskoj ostalo malo, a cilj je onih koji su to gurali bio da istisnu prije svega Plenkovića kojeg ne mogu vidjeti. U svom diplomatskom stilu, umjesto da to odmah presječe, Plenković je kalkulirao i manevrirao, osnovao famozno Vijeće za suočavanje s prošlošću, kupujući vrijeme, koje je u međuvremenu isteklo. Prvu pravu lekciju kako se treba odnositi sa simbolima propalih režima, kao što je bio i NDH, dobio je iz Austrije kada je desna vlada Sebastiana Kurtza pokazala odlučnost da se na teritoriju te države neće tolerirati ustašluk.
A mi smo tu gdje smo. Za one koji viču Za dom spremni, maštaju o Paveliću i pokušavaju prepraviti povijest postavlja se prvo pitanje - tko su. Sigurno ne oni koji vole i žele Hrvatskoj prosperitet. Neki su naprosto glupi i neuki, ne znaju ni da je Pavelić prodao dijelove Hrvatske i da bi već po tome imao sramno mjesto u hrvatskoj povijesti. Da se o zločinima ne govori. Drugi su provokatori, oni koji svjesno žele skrenuti pozornost javnosti s pravih tema za hrvatsku budućnost i namjerno provociraju baš na prošlosti kako bi Hrvatsku podijelili. Treći su žrtve, a to su prije svega mladi ljudi koji u jadnom hrvatskom sustavu obrazovanja ne dobivaju ni bazične informacije što se događalo u prošlosti.
Ipak, najveće žrtve su hrvatski građani, svi oni kojima je dosta prošlosti, a kako stoje stvari ni sa sadašnjošću nisu zadovoljni. Mlađi ljudi iseljavaju, odlaze razočarani što politika nije stvorila uvjete da se u zemlji govori o temama koje su bitne za svakog građana. Većina običnih ljudi prestala je čitati novine, pratiti televiziju, jer im je dosta Đapićevih žudnji za NDH.
Slijepa ulica
Izjava do izjave, korak do koraka i debelo smo ušli u slijepu ulicu iz koje je teško pronaći put za povratak u normalu. Na potezu je premijer, jer ako se ova eskalacija koketiranja s ustaštvom nastavi, bit će zaista izuzetno ugrožen imidž Hrvatske u međunarodnoj zajednici. To nam naprosto ne treba, a još manje da se po tim pitanjima dijeli hrvatsko društvo. Niti su branitelji išli devedesetih oslobađati Hrvatsku s idejama ustaštva, niti je to ikome palo na pamet kada je zemlja prolazila dugi put međunarodne afirmacije.
Četiri mjeseca pred predsjedanje Europskom unijom Hrvatska mora naći snage da zaustavi povijesni revizionizam. Pa tko bi normalan danas mogao opravdavati logore, rasne zakone, protjerivanja, ubojstva i sve ono što je bilo u NDH? Nije ni kažnjavanje najbolja metoda da se prestane s uzvikivanjem Za dom spremni, već edukacija mladih ljudi koji trebaju znati što se događalo u mračnim godinama rata. A Hrvatska treba napokon zatvoriti knjigu iz povijesti i okrenuti se normalnom životu i budućnosti, jer to je jedini put da napokon krenemo naprijed.
Odgovornost je u ovom slučaju i na političarima. Prije svega onim hrabrim.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
