PIŠE Helena MOSTARKIĆ GOBBO
Relativnost vremena
Ilustracija
Nemam vremena. Ne stignem. Žurim. Ovo su rečenice koje opisuju naše doba. Slušajući ih, čini se da naš život sve više nalikuje na mravinjak pred kišu. I baš poput mravi koji tada jedan za drugim mahnito, u koloni, jure prema nekom zamišljenom cilju noseći svaki svoje breme, jurimo i mi prema svojim težnjama.
No pitanje je znamo li uopće što je od naših težnji i nadanja ostalo. Jesmo li se zaista sveli na goli materijalizam ili osjećamo unutarnju glad za ispunjenjem? Ako je osjećamo, što činimo da bismo je nahranili? Ako smo je odlučili nahraniti, znamo li koja je hrana prava da bi se njome ispunile sve veće jame ispraznosti naših bića?
Izgovorima o nedostatku vremena kao da uporno guramo od sebe sve što nam je (bilo) važno. Sve manje pronalazimo dragocjene trenutke za ljude koji nas okružuju ukoliko već nismo ostali sami i sve manje činimo ono što nas usrećuje, ako to još uvijek postoji. Suobličeni smo s robotskim ljušturama koje su samo prividno ljudske. Možda smo ih se nekad i sami grozili, a sada smo postali jedna od njih. Prave vrijednosti i sitnice koje život znače zatomili smo negdje duboko u sebi ili ostavili za ono vječno "poslije" koje možda nikada neće ni doći.
Neki su putem izgubili odnose u kojima su ih težine gurale na dno. Neki su odvezali čvorove bliskosti i otisnuli se na pučinu okrutnosti svijeta, ploveći daleko od obitelji, prijateljstava, doma, pa i samih sebe. U takvom beskraju lako je izgubiti se. Povratak može biti težak, ali ne i nemoguć. Jer ništa nije nemoguće dok još postojimo.
Strah od vremena je jedini koji nas može realno progoniti, jer ono prolazi bez naše volje i moći za zaustavljanjem. Tek, ponegdje nas opomene kada trebamo usporiti, ali ni za vrijeme nemamo vremena. Odahnemo rukom i nastavljamo kao da smo vječni u ovoj relativnosti svega oko nas.
Današnje vrijeme nosi neki nesumnjivo brži tempo. Da bismo u njegovom vrtlogu o(p)stali nedodirnuti lošim posljedicama, treba znati držati ravnotežu između djelovanja i odgovora na vječno pitanje vlastite savjesti. Tek kada u tome postanemo vješti, možemo dalje. Ali za početak treba naći vremena i biti iskren pred samim sobom. Jedna od najvećih, ali i najtežih zadaća današnjeg vremena je pogledati i pronaći sebe. Kakav trag ostavljamo i kome? Hoće li nas pamtiti po dobru ili će nas, kada nas više ne bude, jedva čekati zaboraviti?
Mravinjaci naših života nerijetko nemaju svoje utočište i smisao. Pronađimo ga na vrijeme, prije nego nas pretekne njegova prolaznost.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
