Proljeće samo što nije došlo, zima, koja i nije bila nešto, prolazi, no u zraku nema dobrih vibracija i lirskih, rascvjetanih motiva. Cvrkut ptica zamijenila su priopćenja iz kriznog stožera. Kao da se nemamo čemu radovati, kao da se s nekom strepnjom iz dana u dan očekuje što će biti. Ne treba biti veliki pobornik teorije pesimizma i Schopenhauera da bismo dijagnosticirali da se svi mi, neki bliže, a neki (za sada) malo dalje, nalazimo usred nečega što je do prije par mjeseci bilo nezamislivo. Nestvarno, blokbusterovski.

S blokiranim gradovima, zarazama, drastičnim promjenama načina života, supervirusima i bakterijama većina se ljudi susrela samo gledajući filmove katastrofe, nakon čega je san bio otežan, ili pak čitajući povijesne romane čije vrijeme radnje seže u doba, odnosno stoljeća, koja su bila, eufemistički rečeno, vrlo skromna što se tiče medicinskih mogućnosti i drugog. Lazareti, Otok, ili pak nastanak Boccacciovog "Dekamerona".

Jednom je netko rekao da je ovo naše stoljeće nikada teže stoljeće. I, zbilja, danas nitko neće ružno gledati ako će netko, da prostite, prdnuti usred grada, večere, upoznavanja kod punice, ali ako zakašlje, eh, to će biti vrag, to će biti zlo. Bolje da se dotični pravi da prdi jer inače, tko zna što se može iz svega toga izroditi. Sve je bolje od kihanja, kašljanja ili isprike da nisi kliconoša već si se jednostavno zagrcnuo.

A kraj zime uvijek je u znaku "običnih" gripa, viroza, pa i alergija, blaga zima pridonijela je svemu tome. Kako se s time nositi, pokazati da imamo onu običnu "dobru" virozu kao i svake godine u ovo doba, a ne ono zlo?

Svaki prosječni radni kolektiv, manji ili veći, može onda krenuti "loviti vještice", jer jao si ga onome tko unese zarazu, tko zna kako je to dobio, gdje, kada… Padne jedan, padnu svi. I njihove familije. Ljudi su sada povezaniji nego ikada. U dobru i u zlu, dok ih korona ne rastavi.

S druge strane, upravo ti teški, neizvjesni trenutci, mogu pokazati snagu dobrote, skrbi, pozitivne crte kod ljudi, iako se češće pri tome iskazuju negativne ljudske osobine, strah je vrag, znamo dobro to. Možda je upravo čovjek čovjeku najveći vuk, najveći neprijatelj.

Čak i ekipica sa zidića ispred malih prodavaonica, oni s pićem u ruci, počeli su, umjesto svakidašnjih jadikovki o politici, političarima i unutarnjoj te vanjskoj politici, kreirati nevjerojatne scenarije, nešto između SF-a i apokalipse, da prolazeći pored takvih mjesta čovjek jednostavno treba ubrzati hod.

Kažu da svatko zlo postoji s nekim razlogom, iako će 99 posto njih reći da je ta fraza toliko otrcana, da više nema smisla o tome razglabati. Ljubav u doba korone? Prijateljstvo u doba korone? Hoće li se i dalje nakon kihanja govoriti nazdravlje?

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast