Kada se godinama unazad svojim prvim knjigama pojavila slavna talijanska spisateljica Elena Ferrante, budući da njezin identitet nije bio poznat, uvelike se raspravljalo nalazi se iza tih romana, koje žene toliko obožavaju - možda muškarac, i ako je tome tako, kako to da piše "tipično ženskim" pismom.

Rodne distinkcije u književnosti uvijek su zanimljive i predmet analiza, iako teoretičari književnosti sve više odbacuju takve vrste razlika ističući da ili je autor valjan ili nije, i da nema muške i ženske književnosti, iako o tome vladaju kontradiktorna mišljenja.

No, dok s jedne strane identitet i rod nekih poznatih autora ostaje obavijen velom enigme/tajne, u školskim udžbenicima nerijetko i dalje postoje one striktne rodne podjele iz proteklih desetljeća: majka je prikazana kako kuha, pere, pegla, a otac kako gleda nogomet ili pere auto.

Priča o emancipaciji ima na sve strane, udruge, projekti, okrugli stolovi, svašta nešto, a u udžbenicima, koji bi trebali biti prozor u svijet za one koji tek stasaju, nerijetko je i dalje majčinska figura prikazana (samo) kao ona koja "drži sve kantune" u kući. Ništa se nije promijenilo. I to, nažalost, nije samo kod nas, a čak i u nekim suvremenim književnim djelima rodne uloge predstavljene su kao stoljeće unazad.

S druge strane, i dalje se u mnogim knjigama djevojčice prikazuju kao barbike, namećući neke nerealne ideale ljepote, a otuđenost uslijed lockdowna, socijalna distanca, nerijetko još više produbljuju krivo percipiranje rodnih uloga.

Zašto, općenito, u stradarijima ima tako malo ulica, trgova, uspona, koji su dobili imena po slavnim ženama? Dovoljno je pogledati plan bilo kojeg grada i zbrojiti nazive ulice i trgova, te vidjeti koliko su tu žene zastupljene. I dalje se piše i govori o tome da žene zarađuju puno manje od muškaraca na istim funkcijama, te da su mnogo manje zastupljene na raznim vodećim funkcijama. A što se raznih vrsta nasilja tiče, neke se stvari nažalost nisu promijenile, kolikogod evoluiralo društvo, uz sav napredak, čini se da po nekim pitanjima nije bilo pomaka.

U aktualnoj situaciji za nasilje je "kriv", lockdown, distanca, zatvorene birtije… Nažalost, mnogi upravo tako opravdavaju nasilje, kao i činjenicu da su mnogi "skrenuli" s pravoga puta zbog "situacije". A ta "opravdanja" su na istoj razini kao i samo nasilje. Ako ne i gora. Žalosno je da u 21. stoljeću, kolikogod teško bilo, još uvijek postoje takva "opravdanja".

Danci već skoro trideset godina u svojim školskim kurikulumovima imaju empatiju, a to bi se trebalo učiti, kao predmet, međupredmet, interdisciplinarno, svugdje, u cijelome svijetu, od najranijeg djetinjstva.

Kada ne bude više bilo potrebno naglašavati da je jedna žena zaslužila ulicu, trg, direktorsku plaću ili fotelju, nego da je to jedna osoba, neovisno o spolu, svojim znanjem i umijećem zaslužila, tada će se stvari nešto promijeniti, kada se bude gledao rad, a ne rod. Kada se bude gledala ljudska vrijednost, a ne "ukalupljenost" unutar nekih rodnih uloga, kada se bude učila empatija prema čovjeku kao takvome, kada čovjek čovjeku ne bude bio vuk.

Kada ne bude bilo potrebno "forsirati" nikakve uloge, kada poštovanje prema svakom muškarcu i ženi postane nešto najprirodnije na svijetu, bez ikakve potrebe naglašavanja da treba biti dobar, da treba poštovati, kada će se to samo po sebi podrazumijevati, kada će žene imati podjednaki broj ulica i trgova koje će nositi njihova imena i kada direktor neće zarađivati više od direktorice, tada, e možda tada će se stvari napokon promijeniti.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast