Putinov režim, ignorirajući demokraciju, transparentnost i prava na drugačije mišljenje, brutalno se rješava svojih oponenata. Prepoznajući, naravno, najveću opasnost u kritičkim novinarima, bivšim, razočaranim obavještajcima i političarima iz opozicije, ubojstvima se rješavao Ane Politkovske, Aleksandra Litvinenka i Borisa Nemcova. Ruski režim presudio im je metkom ili otrovom. Konkretna, direktna i najotvorenije prijeteća poruka poslana je svima koji su i pomislili da mogu i smiju uzdrmati temelje vlasti ruskog diktatora i konkvistadora Putina
Robert Frank (Snimio Milivoj Mijošek)
Kad je navršila 15 godina, američka državljanka Georgia Hunter otkrila je da potječe iz židovske obitelji u Poljskoj. Njen roman pod naslovom "Mi koji smo preživjeli" nastao je iz autoričine želje da ispriča nevjerojatnu priču svoje obitelji - obitelji Kurc koja je nekim čudom preživjela holokaust i rat koji je istrijebio 90 posto poljskih židova. Pripremajući knjigu, Georgia Hunter godinama je obilazila članove obitelji te je koristeći njihova svjedočanstva rekonstruirala sve što im se zbivalo u životima u najcrnjem razdoblju Europe, porobljene od Njemačke u Drugom svjetskom ratu. Kako bi što vjernije na papir prenijela i kroz knjigu uobličila nevjerojatne događaje koji su pratili Kurcove, čitala je knjige i gledala filmove s ciljem što boljeg razumijevanja vremena u kojem nije živjela, ali se istraživački i spisateljski njime počela baviti.
Obitelj Kurc je početak rujna 1939. dočekala u poljskom gradu Radomu koji su okupirali Nijemci. No, najprije se 23. kolovoza 1939. dogodio pakt Ribbentrop-Molotov o nenapadanju i prijateljstvu nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza. Tim sporazumom definirani su uvjeti za skorašnju podjelu većeg dijela sjeverne i istočne Europe između njemačkih i sovjetskih vlasti. Prvog dana rujna Njemačka napada Poljsku i u Europi počinje Drugi svjetski rat. Dva tjedna kasnije Sovjetski Savez raskida sve sporazume s Poljskom i napada tu zemlju. Krajem rujna Poljska se predaje, a Hitler i Staljin odmah dijele zemlju. Članovi obitelji Kurc u područjima su pod okupacijom obje strane. Kao Židovi su odmah na udaru. Preplašeni, snalaze se kako preživjeti. Ruske su snage, isto kao i njemačke, prema njima brutalne. Kurcovi gube imovinu, krivo misleći da je to što se događa privremeno. Postalo je trajno.
Predzadnjeg dana lipnja 1940. poljski grad Lavov je pod sovjetskom okupacijom. Dva člana obitelji, ujedno i glavnih likova knjige "Mi koji smo preživjeli", Genek Kurc i njegova supruga Gertha, samo zato što su Židovi proživljavali su dramu sa sovjetskom tajnom policijom – Narodnim komesarijatom unutarnjih poslova. Ruski okupatori ne štede nikoga. Od studenog 1939. do lipnja 1941. Crvena armija deportirala je više od milijun poljskih muškaraca, žena i djece, isto kao i Židova, u Sibir i Kazahstan gdje su ih dočekali težak fizički rad, mučni životni uvjeti, okrutne vremenske prilike, bolest i glad. Umiru u tisućama.
Tamo, u dalekoj sibirskoj zimi, završili su i Genek i Hertha. Sovjeti su fanatičnom provedbom revolucionarne ideologije one koji prežive namjeravali podučiti kako je ruski komunizam rješenje svih njihovih problema. Genek i Hertha su ni sami ne znajući kako ostali živi. Kad su iz poljskog grada Lavova koji je bio pod ruskom okupacijom, zajedno s ostalim Poljacima, katolicima i Židovima vlakom smrti krenuli put Sibira, nisu ni mogli zamisliti da će u vagonu tijekom skoro jednomjesečne vožnje svjedočiti umiranju od iznemoglosti. Najteže im je pala smrt malene djevojčice koja je umrla od gladi jer joj je majci ponestalo mlijeka. Nakon što je majka danima i u tišini pognuto sjedila nad beživotnim smotuljkom u svojem naručju, jednog popodneva ruski stražari su malo tijelo samo bacili iz vagona. Herthu koja je to proživjela slomio je upravo onaj zvuk što ga je proizvelo dječje tijelo kad je palo na zemlju.
Rusi su, inače, za osvajanje dijela Poljske prethodno pripremili teren: oko 20 tisuća časnika poljske vojske pogubljeno je po nalogu zloglasnog NKVD-a. Masakr je općepoznat pod imenom zločin u Katinskoj šumi. To je zapovjedio zločinac Staljin koji je ipak, u zadnji trenutak, preveo Rusiju na stranu Saveznika, među kojima su njegovi sunarodnjaci s najviše žrtava doprinijeli porazu nacističke Njemačke.
No, Rusi su… Rusi. Jedan dobar potez slijede dva loša. Povijest je to pokazala. Da ih ne bi potpuno zaboravili, nakon Drugog svjetskog rata članovi obitelji Kurc raselili su se cijelim svijetom, od Brazila, preko SAD-a do Francuske, Izraela i Švicarske.
Nažalost, unatoč vremenskom razmaku od 83 godine, postoje sličnosti između ruske okupacije Poljske i recentnog ruskog osvajačkog pohoda prema Ukrajini. Povijest se, u nekim intervalima, ponekad i na istim područjima, često ponavlja. Kao neosporno golema država bogate, sadržajne, ali i kontroverzne povijesti i još kontroverznijih odluka svojih vođa, Rusija se opet našla na krivoj strani.
Naime, veljača 2022. i napad na Rusije na Ukrajinu neodoljivo podsjećaju na rujan 1939. kad su dva vraga, Staljin i Hitler, sklopili sporazum o razbijanju Poljske. Ovo što sada radi Putin s Ukrajinom može se usporediti i s anschlussom, nasilnim pripojenjem Austrije Njemačkoj, što je 1938. godine, uoči Drugog svjetskog rata, proveo Adolf Hitler. Postoji, ipak, jedna značajna razlika: s kolikim su entuzijazmom stanovnici Austrije dočekali Hitlera, s tolikim prezirom Ukrajinci dočekuju Putina. Dok su Austrijanci slali poruku Hitleru kako nema potrebe da imaju status marionetske države, jer uglavnom prihvaćaju ono što on zamišlja, Ukrajinci su Putinu poručili da neće proći. Barem ne bez otpora i krvi.
Iako je Versajskim ugovorom od 1919. godine bilo zabranjeno ujedinjavanje Austrije i Njemačke, Zapad je to nepuna dva desetljeća kasnije ignorirao. I pogriješio, kao što je bez adekvatnog odgovora pratio najotvoreniju pripremu Rusije i Putina za agresiju na Ukrajinu ne prepoznajući opasnost koja se nije valjala iza brda, pa da je bila teško vidljiva, nego se odvijala na čistini, pred očima cijelog svijeta. Kao što je britanski ministar vanjskih poslova lord Halifax krajem 30-ih godina imao krivu percepciju Hitlera, ne prepoznajući u njemu kalibar zločinca par excellence, tako je pogrešnu procjenu Putina dao i bivši američki predsjednik Bill Clinton. On je 1999. godine britanskom premijeru Tonyju Blairu u telefonskom razgovoru za novog ruskog predsjednika rekao da "ima golem potencijal…pametan je i promišljen…s njime možemo napraviti puno dobroga…namjere su mu općenito časne i otvorene… mogao bi se smekšati u demokraciji". Vraga, nijedna od Clintonovih procjena nije se obistinila. Putin je postao potpuna suprotnost onoga čemu se Clinton nadao.
Sada se pak, s velike vremenske distance obilježene i Hladnim ratom, može utvrditi da je - uzimajući u obzir sve što se sa Sovjetskim Savezom događalo od 1945. do danas, gdje je država više živjela provodeći režim nego zagovarajući slobodu svojih građana, i više je nego itko drugi ugrožavala svjetski mir - neopisiva šteta što 1. srpnja 1945. Velika Britanija na čelu s Winstonom Churchillom nije provela svoju tajnu operaciju "Unthinkable" – "Nezamislivo".
Plan je bio da postrojbe zapadnih saveznika prilikom završnih operacija protiv Njemačke napreduju što dalje na istok te da se tako smanji utjecaj Sovjetskog saveza kojeg je Churchil prepoznao kao globalnu prijetnju slobodnom svijetu. Vidoviti Churchill, čovjek ispred vremena, lider okupljanja Saveznika u borbi protiv fašizma i nacizma, kao uvjereni antikomunist dobro je procijenio opasnosti koje stižu s istoka, iz pravca SSSR-a i Moskve.
Putinov režim, ignorirajući demokraciju, transparentnost i prava na drugačije mišljenje, brutalno se rješava svojih oponenata. Prepoznajući, naravno, najveću opasnost u kritičkim novinarima, bivšim, razočaranim obavještajcima i političarima iz opozicije, ubojstvima se rješavao Ane Politkovske, Aleksandra Litvinenka i Borisa Nemcova. Ruski režim presudio im je metkom ili otrovom. Konkretna, direktna i najotvorenije prijeteća poruka poslana je svima koji su i pomislili da mogu i smiju uzdrmati temelje vlasti ruskog diktatora i konkvistadora Putina čija Rusija počiva na 117 poslušnih milijardera, lažljivom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu i ministru obrane Sergeju Šojgu o kojem se ispredaju isprazni mitovi.
Jedan od živopisnijih likova ruske politike je upravo Lavrov, koji Putinu odrađuje onaj dio posla koji je Hitleru odrađivao ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop. Nijemac je, podsjećanja radi, na Nurnberškom procesu osuđen na smrt vješanjem za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Ovo danas, s Putinom i agresijom na Ukrajinu, nije Rusija Pasternaka, Bulgakova, Puškina i Nabokova, ovo je Rusija Putina kao modernizirane verzije Staljina i Lavrenta Berije pa ni ne čudi, upravo na tom tragu, da je FSB, kao nasljednik KGB-a kojem je pripadao i aktualni ruski lider, formirao poseban odred za ubojstva. Bilo bi blasfemično tvrditi da se i Zapad ne služi prljavim metodama u ostvarivanjima svojih "viših ciljeva", no na Zapadu nema predsjednika koji može vladati koliko Putin vlada Rusijom. Ali i kako Putin njome vlada. Na Zapadu nema predsjednika koji su se bezobrazno obogatili kao Putin, po mnogima jedan od najbogatijih ljudi svijeta, koji je u svojoj želji da ostane na vlasti krajnje beskrupulozan. Na Zapadu, za razliku od Rusije, nema vječnog predsjednika, izborni procesi su redoviti i garantiraju provedbu demokratske volje građana, unatoč svim manjkavostima tih procesa.
Putin je demokraciju i transparentnost zaobišao u širokom luku. Spreman na laži - o tome da je od 2014. okupirani Krim oduvijek ruski, iako su ga sve do sredine 18. stoljeća dominantno naseljavali Grci, Rimljani, Armenci, Tatari i Židovi - Putin s nevjerojatnom lakoćom manipulira činjenicama i dovodi u pitanje druge narode, poput Ukrajinaca. Putin je tenk koji gazi sve pred sobom, on u izbjegličkoj koloni spašava glavu tako da prelazi preko tuđih. Na kraju je spreman žrtvovati sve i svih samo da ostane na vlasti. On je, što se možda i premalo uzima u obzir, rat s Ukrajinom započeo svjestan da mu jedino takvi potezi omogućavaju doživotno vladanje, uz zaštitu svojih interesa, imovine, ljudi i vlastitog života. Putin ne želi umrijeti u bjeloruskom ili kineskom izbjeglištvu, do čega bi vjerojatno došlo padom njegove vlasti. Tražio je i pronašao model koji ga održava u Kremlju. A to je stalno pokretanje sukoba. Nekad ograničenog karaktera, ponekad otvorenih agresija, a uvijek proxi ratova. Sve dok je tako, Putin je nesmjenjiv i nezamjenjiv. Njega na vlasti i životu održavaju umjetno proizvedene izvanredne okolnosti u kojima su ugroženi "Rusija i Rusi, ma gdje bili".
Ruski ogoljeli car zvuči smiješno, tragikomično, ludo, ali i zabrinjavajuće kad bez i najmanje grižnje savjesti kaže i laže da Ukrajinci u Donbasu provode genocid nad Rusima. Isto laže i manipulira kad tvrdi da je ukrajinska vlast narkomanska pa da je među ostalim i zato treba detronizirati, a predsjednika Zelenskog dekapitirati. Tako prizemne i banalne izlike za najotvoreniju agresiju govore o tome da Putina ustvari baš i briga kako će tko gledati na prirodu ruskog napada na Ukrajinu.
Pored svega toga lošeg postoji i to prokletstvo povezanosti te međusobnog kopiranja srpsko-ruske politike koje se ogleda u pristupu samoproglašenim državama i republikama. Srbija je 1991. godine, priznavanjem okupacije velikog dijela Hrvatske od "ugroženog srpskog naroda", napravila nešto što je Putin ponovio punih 30 godina nakon toga, priznajući separatističke protuukrajinske vlasti u dvjema narodnim republikama – Donjecku i Luhansku.
Zanimljivo, i to Putinu ne ide u prilog, kao što nije išlo ni Miloševiću: na simboličnoj razini, ono što je za Srbe bio Vukovar, za Ruse bi mogao biti Kijev – mjesta razotkrivanja hegemonističkih, agresivnih i bolesno osvajačkih politika. Agresori, diktatori i zločinci se uvijek pronađu, ruku pod ruku osvajaju i preuzimaju, a što ne mogu osvojiti i preuzeti, po kratkom postupku – uništavaju: Srbi Vukovar, Rusi Kijev.
Isto kao i njegovi predpredthodnici Lenjin i Trocki, koji još prije stotinjak godina svojim dehumanizirajućim jezikom „partijskim institucijama nalažu hladnu ravnodušnost kod prolijevanja krvi protivnika revolucije“, putem takvog nasilja juriša i Putin. Kad i ako osvoji Ukrajinu, ruski imperator mogao bi radi kontrole situacije, uspostavljanja reda, odnosno diktature i slamanja bilo kakvog otpora, po uzoru iz ruske revolucionarne povijesti uvesti famozne „Trojke“ i „Čeke“. Jedno zvuči gore od drugog: nezamislivo i direktno prijeteće. „Trojke“ su se sastojale od prvog tajnika okružnog komiteta stranke, predsjednika izvršnog komiteta okružnog sovjeta i dužnosnika tajne policije. Famozne „Trojke“ su u ime NKVD-a, zloglasne sovjetske tajne policije, odgovorne za milijune ruskih građana koji su po kratkom postupku i bez pravih dokaza 30-ih godina prošlog stoljeća poslani u smrt zbog „zlih namjera prema sovjetskoj vlasti općenito i Partiji posebno“. Niti dva desetljeća ranije, boljševici su nakon preuzimanja vlasti uveli kategoriju "narodnog neprijatelja". Odmah su osnovali Izvanrednu komisiju za borbu protiv kontrarevolucije i sabotaže. To je bila "Čeka", prva u dugom nizu unutarnjih sigurnosnih agencija s gotovo neograničenim ovlastima. Prvi njen čelnik, Feliks Dzeržinski rekao je da "neprijatelji sovjetske vlasti moraju biti uništeni sustavnim nasiljem na državnoj razini". Nažalost, Vladimir Putin funkcionira na obrascima "Trojke" i "Čeke" koje su samo nijansu prilagođenije vremenima u kojima živimo. U obrani "vrijednosti i interesa svojih revolucija" ruski diktatori, među njima kao posljednji Vladimir Putin, pokazuju neviđenu brutalnost i neempatičnost. Nikako nije isključeno da Ukrajini pod ruskom vladavinom slijedi čistka po Staljinovim modelima "Trojki" i "Čeka" koje Putin nije napustio nego samo prepravio i sada će ih prakticirati pred očima začuđenog Zapada.