PIŠE ZORAN ANGELESKI
Pulski sajam knjiga nije projugoslavenski, nego svjetski
Ako izuzmemo pojedine povijesne izuzetke u sjajnim autorima - poput velikog pjesnika Ezre Pounda koju su se oduševljavali fašizmom i javno ga propagirali - u umjetnosti i nema baš desničara. Istina, brojni autori legitimno njeguju konzervativne svjetonazore, ali malo je tu ili nikako nacionalista-šovinista. Uskogrudnost i mržnja teško grade kreaciju univerzalne vrijednosti
Provincija nikad ne prašta uspjeh. Nikad dovoljne hrane gladnim provincijalnim osporavateljima pulskog Sajma knjige koji, najčešće bojkotirajući "iz principa" sajamske programe, zaobilazeći u širokom luku Dom hrvatskih branitelja u tih prvih deset dana prosinca, strastveno u svom intimnom krugu ispaljuju otrovne, pretežito personalne strelice prema ovom - nakon Uljanika i stotine njegovih brodova - najvažnijem pulskom proizvodu. Za nadati se da neće doživjeti sudbinu pulskog brodogradilišta.
Ova će paralela nekima zazvučati heretički, no umjetnost i kultura, mimo zaposlenosti i novaca, imaju jedan drugi, jednako važan, ako ne i važniji esencijalni supstrat. Duhovni kisik.
Žilava kritika
Tim je kritizerima ovaj put kao naručen sjeo nedolazak najavljene glavne sajamske zvijezde nobelovca Orhana Pamuka. S druge, nešto ozbiljnije osporavateljske strane, nije ni ovaj put u kuloarima izostala autocenzurski tiha, ali iznimno žilava i već duga kritika o ljevičarskom, projugoslavenkom sajmu. Obje teze ne drže vodu. Usput, osnovana je kritika o skupim knjigama, s malim popustom, posebno u gradu koji je upravo ostao bez svoje glavne industrije i tisuće radnih mjesta, no kada se ta kritika poziva na značajnije popuste na zagrebačkom Interliberu, nema obzira da manifestacija u glavnom gradu države računa na milijunsko tržište.
Vratimo se na žilavu tezu o projugoslavenskom sajmu. Ako izuzmemo pojedine povijesne izuzetke u sjajnim autorima - poput velikog pjesnika Ezre Pounda koju su se oduševljavali fašizmom i javno ga propagirali - u umjetnosti i nema baš desničara. Istina, brojni autori legitimno njeguju konzervativne svjetonazore, ali malo je tu ili nikako nacionalista-šovinista. Uskogrudnost i mržnja teško grade kreaciju univerzalne vrijednosti. S druge strane, dobro je jednom filozof i publicist Boris Buden ustvrdio da se u nas svatko tko se zalaže za osnovna ljudska prava etiketira kao ekstremni ljevičar.
To ne znači da su upravo ljevičari oni koji pune sve umjetničke redove. Pojam liberalnog nažalost priziva negativne konotacije zbog čestih kritika neoliberalizma, pa ćemo ih nazvati slobodarskim ljudima, prije svega, s darom i strašću za pisanjem; ljudima širokog, kritičkog mišljenja koji u svojim knjigama kroz svoje likove i događaje ne sude, nego opisuju višeslojnu istinu života. U kojoj ima mjesta i za tabu teme, pa i za krivicu "naše" strane. To je patriotizam, a ne gornja kavanska varijanta crno-bijele istine, u kojoj smo "mi" ili heroji i žrtva, a "oni" zločinci i agresori.
Kad smo kod žrtava, one u nas često postoje samo u etničkom ključu, što je najtužniji doseg ratova 90-ih i posve neuspjele pacifikacije i razvoja društava zadnjih 25 godina "mira". Što, dakako, nije slučajno s obzirom da su ratne elite do danas ostale - trajne, proizvodeći prema potrebi golog samoodržanja ratnu retoriku, nova postrojavanja i krčage mržnje.
Kome i dalje ništa nije jasno, ovotjedno uravnoteženo a prodorno i znanstveno utemeljeno izlaganje povjesničarke, filologinje i bivše političarke Latinke Perović o novijoj povijesti ovih širih prostora (usput, ona je bila žrtvom režima, što nikad ne spominje), najbolji je odgovor jeftinim politikantskim prozivkama za ljevičarenje jugonostalgičara ili obnovu bivše države. Na koncu, da je kojim slučajem sajam projugoslavenki, a ne istodobno i lokalan i svjetski, na njemu sigurno ne bi nastupali jedan Miroslav Bertoša ili Boris Domagoj Biletić.
Treba ovdje reći da pulski sajam ne čine samo pisci i njihova beletristička djela, pa je tako Pulu prošle godine posjetila i planetarna filozofska zvijezda Peter Sloterdijk, autor najprevođenije filozofske knjige iz 1983. "Kritika ciničkoga uma". Pamtit ćemo njegovu tezu da je dominantni model na Zapadu cinizam, a na Istoku laž.
Zbog izvanrednih i ozbiljnih obiteljskih problema, turski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost i dugogodišnji prijatelj pulskog sajma Orhan Pamuk prinuđen je bio, kako glasi vijest, otkazati svoj drugi posjet Puli. Neslužbeno, Pamuk se do zadnjeg trena trudio da ne ugrozi svoje već dogovoreno trodnevno pulsko gostovanje; čak je uoči konačnog otkazivanja najavljivao doći na jedan dan, ali zdravstvene neprilike u obitelji to mu na kraju nisu omogućile.
Svakako najbrži protuargument umanjivanju dosega ovogodišnjeg 25. izdanja pulskog sajma na nedolasku Orhana Pamuka sročit ćemo ovako: Pa on je u Pulu došao već prije 15 godina, kada još nije bio Nobelovac. A to, pak, znači da ga je vodstvo pulskog sajma prepoznalo kao velikog autora i prije naknadne planetarne potvrde uručenjem najveće nagrade u književnosti.
- Ponekad sam i povrijeđen. Jedna od aktualnih optužbi je i da sada, kada me toliko prevode, ne pišem više za Turke, nego za strance. Doživljavaju me kao nekog špijuna koji pere obiteljsko rublje pred strancima. Turci ne vole da stranci sudjeluju u obiteljskom životu nacije, da znaju kako tuku svoje žene, da u Turskoj postoji obiteljsko nasilje..., reanimirat ćemo na ovom mjestu Pamukove izjave tog prosinca 2004. u Puli, pisca koji se oduševio kada je nakon vožnje gradskim autobusom i prolaskom kroz mračni Molo Carbon, ugledao bijeli, osvijetljeni brod Dalmacija, na kojem se tada održavala prva dodjela nagrade Kiklop. Trodnevno, pak, pulsko gostovanje Umberta Eca prije 13 godina, kada su u Pulu s autorom romana "Ime ruže" došli i paparazzi, nalikovalo je, kako je dobro rekla direktorica Sajma Magdalena Vodopija - opsadnom stanju.
Šamar istine
Bilo je u prošlosti još otkazivanja zbog više sile, a ono najtužnije bilo je prošle godine kada je smrt spriječila dolazak ponajvećeg dramskog pisca širih prostora Gorana Stefanovskog, i to tri dana prije planirane promocije prvog hrvatskog prijevoda njegovih ključnih drama. Da je tada došao iz Londona u Pulu, sigurno bi i ovdje ponovio: "Dom je tamo gdje boli".
Ove godine Pulu su pohodili traženi, nagrađivani ruski pisci Guzel Jahina, Jevgenij Vodolazkin i Sergej Lebedev, ali i znamenita njemačka književnica Jenny Erpenbeck sa svojim "Nepravilnim glagolima", pa Jeannette Fischer, psihoterapeutkinja Marine Abramović, promoviravši svoju intrigantnu knjigu u kojoj je na vidjelo svima, u valjda najbizarnijem performansu dosad, izašla najdublja intima iz susreta ove švicarske frojdovske psihoanalitičarke s istaknutom svjetskom umjetnicom.
Kao osobni sajamski highlight nastup je slovenske Austrijanke, spisateljice Maje Haderlap. Pamtit će se njena teza da je nakon Drugog svjetskog rata Austrija u hipu napustila svoju dotad nacističku rolu, zločine i logore smrti te, želeći saveznicima dokazati da je na pobjedničkoj strani, otela od koruških Slovenaca njihov partizanski pokret otpora. Iako je ta ista Austrija u Drugom svjetskom ratu nacionalno osviještene Slovence prethodno držala neprijateljima, etničkih ih čistila u južnoj Koruškoj od 1942. godine, a onda i regrutirala u Wehrmacht, šaljući ih u pakao istočnog bojišta.
- Austrijanci nisu bili žrtve nacizma, već su sudjelovali u uništavanju, u logorima smrti, ili su to podržavali, istaknula je Haderlap.
Već i zbog ovakvih šamara istine pulski je sajam potreban. I nužan!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
