Robert Frank (Snimio Milivoj Mijošek)
U pulskoj politici ključa kao u ekspres loncu, gdje se u malom i ograničenom prostoru miješa sve i svašta te se stvara veliki pritisak koji prijeti eksplozijom. Politika je do krvi posvađala sve aktere lokalne priče. Odnosi unutar vladajuće koalicije poremećeni su preko svake mjere, toliko da više nitko ne vjeruje u njihov oporavak. Svatko je u svađi sa svakim i nitko nikome više ništa ne vjeruje: niti Filip Zoričić vjeruje Dušici Radojčić niti Sanja Radolović vjeruje Filipu Zoričiću niti Dušica Radojčić vjeruje Sanji Radolović. U šahu u jednoj boji, svejedno crnoj ili bijeloj, nema mjesta za jednog kralja i dvije kraljice. Pulski gradonačelnik će se jedne, što smo već i najavljivali, morati riješiti. Ili će mu vašar taštine politički doći glave. Situacija je takva da je popucale niti ionako jedva posložene i fragilne suradnje teško spojiti. Tu više ne pomaže ni deus ex machina. Prvi čovjek Pule je i sam izjavio da su i on, i platforma Možemo!, i SDP, i pulska javnost taoci njegove formalno prve suradnice Dušice Radojčić. Problem je što ambiciozna predsjednica Gradskog vijeća, kao neizostavni i nesporni dio tripartitne vlasti i važna osovina u mehanizmu upravljanja gradskom politikom, ne pristaje na ulogu fikusa u gradonačelnikovoj kancelariji. Ona nije cvijetić koji će on u pravilnim vremenskim razmacima zalijevati vodom, paziti da previše ne naraste i podrezivati ako izađe van zamišljenih gabarita.
Dugogodišnji aktivizam Dušica Radojčić je sada upotpunila političkom moći kojom parira Filipu Zoričiću vođenom drugačijim stavovima od njenih u nekim bitnim pitanjima. Njegov je najveći problem što je nije uspio uvjeriti u ispravnost svojih odluka. No ni ona, poput Zoričića, razlikama i prioritetima usprkos, ne želi reći da je njihovoj suradnji još došao kraj. Prisviđalo joj se sve ovo. Razumljivo. Uz to, navodno su kreatori politika Možemo!, s najviše zagrebačke razine, u polutajnoj posjeti Puli nepopustljivoj i (pre)krutoj Dušici Radojčić dali do znanja kako i dalje nije trenutak za raskid političkog braka s pulskim gradonačelnikom. Realno, ni njoj se, sad kad je zasjela u fotelju predsjednice Vijeća odakle može značajno utjecati na razvoj Pule, ne ide iz tih cipela. Iako je zbog nesuradljivosti doživjela par udaraca ad hominem, pokazala je čvrstinu. Recimo, unatoč podmetanju o njenoj nelegalnoj sanaciji fasade, o čemu su dokumenti i informacije mogli doći samo s jednog mjesta i centra moći, Radojčić je, na zgražanje jednih i iznenađenje drugih, začuđujuće olako prešla preko tako očitog pakiranja. Opet, ne znači da je zaboravila.
U Puli se trenutno vodi suludi specijalni rat. Događa se nešto neozbiljno i tračerski. Prije svega na društvenim mrežama, preko lažnih profila i hejtera. U toj sramotnoj priči svaki partner iz aktualne vlasti sa svojim je satelitima gotovo nadmašio IDS-ovce za koje se smatralo da su majstori prljave igre koju igraju prljavije od najprljavijih.
Virtualnim prostorom, koji ishodište i materijal povlači iz realnog političkog života, dominiraju uvrede, prijetnje, nesnošljivost, neprijateljstvo, laži i podcjenjivanja. Trumpizam je ušao u krvotok i svaku poru komunikacija, neovisno na kojoj se platformi odvijaju. Pula je, politički, postala grad mržnje. Grad dubokih, suštinskih i nimalo bezazlenih podjela. Nešto poput Belfasta, glavnog sjevernoirskog grada koji je u drugom dijelu 20. stoljeća, zbog odnosa prema britanskoj kruni, živio s podijeljenim obiteljima, kućama, ulicama i kvartovima. Kao dvije suprotnosti, sukobljene IRA i britanska vojska bile su oružani nastavak neuspješne i s obje strane isključive politike.
U Puli se pak stvara atmosfera koja direktno možda i ne vodi potencijalnom nasilju, no sa sve kraćim živcima i sve usijanijim glavama svašta je moguće. Umjesto da smiruje strasti i liderski preuzme upravljanje gradskom upravom i službenim političkim procesima, Filip Zoričić u vlastitoj nemoći, unatoč moći koju posjeduje i koja proizlazi iz izbornih rezultata za gradonačelnika, opasno podiže razinu tenzija. Kod njega je sve primjetnije da ne trpi prozivanja i odbija argumente koji mu ne idu u prilog. Sklon ružnom etiketiranju neistomišljenika i verbalnim eskapadama polako se pretvara u ono što je rekao da neće biti: despot na način IDS-a. Kao da je od prethodnika preuzeo ono što ne valja, umjesto da je to pustio po strani. Što je najapsurdnije, ponavlja puno toga što je radila bivša vlast, jer i nije sve baš bilo tako loše. Na svoju žalost, Zoričić je prisiljen ratovati na više frontova. Ne može se koncentrirati na jedan problem jer mu se već otvara drugi. Umjesto rješavanja, oni se gomilaju.
Proporcionalno s njima, raste i njegova nervoza. Postoji, dakle, niz olakotnih okolnosti koje ga dijelom opravdavaju, ali mu ne mogu biti izlika. Uostalom, zbrda-zdola posložena vlast sada pokazuje sve svoje slabosti. Iz svemira se vidi kako je nastala isključivo zbog zajedničke mržnje prema IDS-u. No to nije dovoljno da bi i opstala. Pritom je Zoričić posvađane dodatno posvađao. Umjesto da prikrije koalicijske razlike, on ih je razotkrio. Time si je sam oslabio poziciju. I nije, zasad, uspio u misiji da će biti gradonačelnikom svih Puljana, neovisno o stranačkim preferencijama. Ne, on je trenutno osoba koja više dijeli nego spaja. Za čovjeka iz sustava znanosti i obrazovanja, očekivalo bi se više mudrosti, tolerancije, strpljivosti i podnošenja kritika, a manje ega i još manje predrasuda. Očekivalo bi se da gradonačelnik među zaraćenim stranama bude glas razuma i smirenosti, no Zoričić je splitski ostrašćen, prepun dišpeta koji mu u Puli može biti prednost, ali i hendikep, ovisno o tome može li ga kontrolirati i pravilno kanalizirati. Zoričić je splitski osebujan, živopisan lik, otvorenog garda, ali sklon brzopletosti. Nepredvidiv i žestok, bučan i opaljen, ali i lakozapaljiv. Kakav je Split, takav je i on. Netko je pametan rekao da je sve to splitsko ludilo za kojeg nema lijeka. Zato je Željko Kerum mogao postati gradonačelnikom. Sad je pitanje kojem svijetu Zoričić pripada: Kerumovom ili pokojnog Anatolija Kudrjavceva.