Kada pročitaju što o ideji izgradnje Islamskog kulturnog centra u Puli na Busoleru govore oporbeni pulski političari i pojedini Puljani, muslimanima vjerojatno bude žao što su se u ovaj kraj ikad doselili. Pomisle da je taj predak, kada je već odlazio prema zapadu, mogao produžiti do Italije ili barem Ljubljane, ili se zaustaviti u Rijeci. Nikako nije trebao doći u Istru.

No dok gnjev "običnih" građana ne treba čuditi jer se ljudi oduvijek boje svega što je drugačije i preziru sve što ne razumiju, od političara se očekivala barem nekakva podrška, vizija i izdizanje iznad dnevnopolitičkih, kalkulantskih potreba. Međutim, osim donekle od Kristine Bulešić iz HNS-a, koliko je suditi po izjavama u subotnjem broju Glasa Istre, pulski muslimani podršku nisu dobili od nikoga.

HDZ-ovac Petar Ćurić usredotočio se na to da kaže da je priča o Islamskom kulturnom centru u Puli samo IDS-ov "predizborni trik i politički marketing s ciljem proširenja biračke baze". Nije se zaboravio ni požaliti da ga o toj temi "nitko ništa nije pitao". O podršci gradnji samog centra nije rekao ni slova. SDP-ovka Sanja Radolović je na sličnom tragu kao brat iz HDZ-a pa kaže da Borisu Miletiću "očito trebaju glasovi nacionalnih manjina". No ona ide i korak dalje pa podržava stanovnike Busolera. "Vjerujem da su bijesni jer se gradi kulturno-sakralni objekt, a oni nemaju nikakvog sadržaja", ispalila je Radolović jednu od sramotnijih rečenica u povijesti SDP-a. Kao da su muslimani i njihov budući centar, kojeg grade vlastitim novcem na vlastitom zemljištu, krivi što na Busoleru, kako je rekla, nema ni pošte, ni dućana, ni banke, ni vrtića.

Naravno, moguća kandidatkinja SDP-a za gradonačelnicu Pule jako dobro zna da gradnja Islamskog centra nema nikakve veze s poštama i vrtićima, ali će radije pobrati simpatije dijela stanovnika Pule nego podržati jedan od važnijih projekata u gradu posljednjih desetljeća koji, međutim, vuče za sobom teret mogućeg gubitka tih istih simpatija. Ili, da budemo matematički precizniji - i njoj očito trebaju glasovi, u ovom slučaju stanovnika Busolera, a na glasove nacionalnih manjina kao SDP-ovka ionako unaprijed računa.

Silvano Hrelja, najpoznatiji hrvatski penzioner i najdosadniji saborski zastupnik, uspio je na ovu temu odbauljati da je "dužnost svake gradske uprave da komunicira s građanima o procesima koji su motivirani različitim činjenicama i predrasudama". Kristina Bulešić je podržala gradnju, ali se u lokaciju ne bi štela mešati.

Ima tome desetak godina kad se u Rijeci naveliko raspravljalo o gradnji džamije. Možda ne baš toliko revno kao njihovi susjedi iz Pule, ali i dio Riječana u to se vrijeme predano posvetio blokiranju projekta. Jedan od argumenata bio je da će vizura Rijeke kao primorskoga grada zauvijek biti uništena jer će svako oko sa svakog broda, kada uđe u Kvarnerski zaljev i približi se gradu, prvo ugledati džamiju i minaret. Kao da uplovljavaju u Istanbul, a ne u Rijeku, tvrdilo se tada.

Besmisleno je i bespredmetno sada objašnjavati da oku koje se maknulo iz kutije šibica u kojoj živi i vidjelo barem pedalj svijeta, džamija može samo unaprijediti vizuru bilo kojeg grada, pogotovo ako ispadne prekrasno kao ona riječka. Ali čak i da nagrđuje bilo kakvu vizuru, u nečijem mozgu ili van njega, kulturni doseg i značaj izgradnje džamije tu pogrdu ne samo da nadoknađuje, nego i višestruko premašuje. Toliko višestruko da bi pulski oporbeni političari trebali projekt Islamskog kulturnog centra, a ne džamije s minaretom, na Busoleru, bezrezervno podržati. Međutim, za to očito treba imati širine i sposobnosti vidjeti dalje od onoga što se nazire iznad malog macchiata na Forumu.

Riječka džamija svečano je otvorena 2013. godine uz veliku feštu na koju su došle tisuće muslimana iz cijele Hrvatske i okolnih zemalja. Žene su imale zamotane glave, kako to njihova tradicija nalaže, a u prizemlju velebnog zdanja kusale su se fine pite i bureci i srkala prava bosanska kafa. Bio je to pravi vjerski događaj ali, za grad koji je u svjetskim razmjerima ipak vrlo malen, i svojevrsni društveni spektakl. Barem na jedan dan Rijeka se doista činila kao velebni Istanbul, na čemer svih koji još uvijek žive u onoj kutiji šibica, ali i ponos svih ostalih. Danas, manje od desetljeća kasnije, dojam je da je tih drugih sve više jer o nagrđivanju, uplovljavanju brodova i primorskim vizurama više nitko ne govori. Svi samo kažu da su ponosni jer Rijeka, eto, ima jednu od najljepših džamija u Europi.

Hoće li Pula imati najljepši Islamski kulturni centar barem u Istri (jer islamski centar od 2018. postoji i u Umagu), vidjet ćemo narednih mjeseci. Ako ništa drugo, riječki primjer je to što bi trebalo razuvjeriti i najveće skeptike. Ili su, ne dao Alah, Istrijani samo nominalno tolerantni i otvoreni, a realno zadrti i sebični?

Čini se da su "šibicari" zauzeli rovove i spremni su za fajt. Jednu bitku su prije nekoliko godina već dobili na susjednim Valmadama, gdje je trebala niknuti džamija pa nikad nije. Vjerojatno misle da će uspjeti rastjerati tu islamsku žgadiju i ovaj put. Pomoć pulske oporbe, prešutnu ili izravnu, eto, imaju.    

Cijela ova dilema "za" i "protiv" Islamskog kulturnog centra zapravo nije dilema. Odgovor je samo jedan. Povodom gradnje džamije u glavnom gradu Slovenije početkom ove godine, tamošnji muftija Nedžaf ef. Grabus rekao je oduševljeno: "Ljubljana više nije provincija".

Vrijeme je da se pokaže što je Pula. I to s Islamskim kulturnim centrom bez džamije i minareta.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast