Prije polaska na Olimpijske igre glavni tajnik HOO-a Siniša Krajač iznio je alarmantan podatak. U Hrvatskoj, kaže, imamo 400 tisuća tinejdžera u dobi od 12 do 19 godina. Što to znači? Ukazuje nam koliko je mala baza mladih ljudi iz kojih će se razviti budući gospodarstvenici, liječnici, inženjeri, stručnjaci raznih zanata i ini nužni kadrovi. Istovremeno to znači da je bitno još manja baza iz koje će se u deset-petnaest godina crpiti potencijale za sport. To je ogroman problem za hrvatski sport, koji se već sada suočava s manjkom sportaša u nizu grana, deficitom stručnjaka i uopće djelatnika koji će upravljati tim važnim društvenim segmentom. Hrvatska si voli tepati da je sportska zemlja s obzirom na uspjehe sportaša, a u korelaciji s malom bazom (broj stanovnika) i oskudnim materijalnim uvjetima. Točno je da je ona čudo jer postiže vrhunske rezultate u jako lošim uvjetima. No, da će to trajati još dugo, a uz ovako nemaran odnos prema sportu, mogu misliti samo neupućeni i rubni optimisti. To su oni koji optimizam uglavnom temelje na željama, a bez realnih osnova.

Sukladno onom što se u Hrvatskoj ulaže u sport, ona je sve samo ne zemlja sporta. I to se očituje već po jednom detalju. Hrvatska je, naime, jedina zemlja koja je osvajala medalje na svjetskom nogometnom prvenstvu, a nema izgrađen jedan značajniji stadion otkako država postoji! Da to nije stvar novca, što je najžalosnije, nego kulture marginalnog pristupanja sportskoj djelatnosti, ukazuje nam slučaj Zagreba. Nitko pri zdravoj pameti ne može kazati da grad od skoro milijun ljudi (s okolicom) i oko 9 milijardi kuna proračuna, nije u stanju izgraditi pristojan objekt za 30 tisuća gledatelja, vrijednosti 50-tak milijuna eura. Dakle, nije stvar da ne može, nego je bit u tome da zbog općenito negativne atmosfere oko sportskih ulaganja, ona izostaju. Hrvatska je do prije deset godina gotovo u svemu bila sportski ispred Mađarske. No Mađari su velikim ulaganjima u infrastrukturu, kadrove te poreznim rasterećenjima za ulaganje u sportu, sada u velikom ekspanziji. Ne samo po vidljivom, kao što su prekrasni stadioni, dvorane i ina borilišta, već i po rezultatima koji su iz godine u godinu sve bolji i potvrđuju napredak.

Demagogija u zemlji (gradu) sporta

U nas je prevladavajući deklarativni pristup sportu. Političke kaste kao mantru ponavljaju da treba ulagati u amaterski sport i omasovljenje. Kažu da je to važno za zdravlje mladih te da se ljude potiče što više baviti rekreativnim aktivnostima jer se time podiže razinu zdravlja nacije i produktivnost radnika. Gotovo da je ista mantra od nacionalnih do lokalnih razina vlasti. Kako je to kod nas u Puli? Točno onako kako sam naveo u prethodnim redovima o opće društvenom pristupu na nacionalnoj razini. Zanimljive, koliko znakovite podatke u tom smislu predočio mi je Ivica Bolković, čije sportske muke djeluju kao reprezentativni primjerak o ovoj temi.

Kao predsjednik Ženskog košarkaškog kluba, jedine prvoligaške ekipe u gradu, uz nogometaše Istre 1961, Bolković svake godine "izmišlja" kako popuniti minimalistički proračun. Njemu to očito dobro ide jer desetljećima svojim entuzijazmom zatomljuje dvojbe što mu to treba u životu. ŽKK živi, ali prirodno je imati i neku veću ambiciju, no nju ne možete ostvariti iz dva razloga. Prvi je taj financijski, a drugi činjenica da u Puli ne postoji dvorana koja ispunjava propise FIBA-a. Dakle, možete proći za domaću ligu, ali međunarodnu ne možete. To o dvoranama je pokazatelj pulskog pristupa sportu. Svi su dvoranski sportovi stisnuti terminima unutar Doma sportova "Mate Parlov" i Pattinaggia, a na kraju niti jedan kolektivni sport nema dovoljan fond sati za normalan trening program. Košarka dakle nema ni nužnih uvjeta, ne može ugostiti niti jednu reprezentativnu utakmicu, a Pattinaggio je relikt povijesti koji više stoji kao spomenik nekadašnjim okvirima sporta, nego što je sportski objekt.

Prijeđemo li na razinu nogometa, koji je najmasovniji i najpopularniji sport, stvari su vrlo slične. Pula ima dva stadiona, "Drosinu" i Verudu, ali uz osnovni teren nema niti jedan pomoćni travnjak! Na "Drosini" je pomoćno igralište koje nema propisne dimenzije pa se na njemu ne mogu igrati niti utakmice mladeži. Teren je u toliko lošem stanju da bi trebalo zabraniti da na njemu vježbaju djeca. Deset godina je star, a maksimalno je "tvornički" iskoristiv pet godina. Promijeniti ga u Puli je očito nauka. Što je još gore, HNS je za Pulu namijenio sufinanciranje jednog umjetnog travnjaka. Taj je zahvat trebao biti na pomoćnom terenu (ledini) Valkana, pokraj spomenika, ali gradske vlasti iz nekog razloga taj teren nemaju namjeru privesti svrsi. Obzirom na politička strujanja nove gradske uprave, čini nam se da će se ugasiti i priča o Marsovom Polju, kao mjestu gradnje nogometnog kampa. No, djeca će valjda nogomet učiti, kao i u stara dobra vremena, na ulici i šumskim poljanama.

Pula zanemaruje sport

U nedavnom razgovoru trener Istre 1961 Gonzalo Garcia kazao mi je u tom kontekstu aktualnu zbilju. Prije 15-20 godina su tinejdžeri imali jednu viziju sporta, danas imaju sasvim drugu. I da bi ih se privuklo u sport jednostavno im se mora ponuditi i dobre uvjete i smislenost bavljenja sportom, koji je u suštini naporan fizički rad. Kako to Pula čini? Bolković, koji je aktivan u Zajednici sporta, ukazuje da Grad za sport izdvaja 23 milijuna kuna, što je oko 4 posto na proračun od 515 milijuna kuna. No, bitno je naglasiti da od tih 23 milijuna financiraju se održavanja objekata, krediti za njihovu gradnju, djelovanje sportske zajednice, a to sve skupa iznosi oko 16,5 milijuna kuna. Dakle, za cjelokupni natjecateljski sport (55 klubova) ostaje na raspolaganju 6,6 milijuna kuna. Koliko je to "korisno" za razvoj sporta i mladeži dovoljno ukazuje da samo Istarsko narodno kazalište grad financira sa 7 milijuna kuna. Razlika između klubova i te kulturne ustanove je po strukturi djelovanja i nužnim kadrovskim rješenjima neusporediva.

Pula je nakon "sto" godina dovršila bazenski kompleks, ali osim što je limitiran po pitanju razine natjecanja (jer nije olimpijskih dimenzija), on košta na godišnjoj razini 3-3,5 milijuna kuna za održavanje i isplatu kredita. Dok se isplati vjerojatno će doživjeti sudbinu dvorana i stadiona, koji su zastarjeli, pa će dodatno biti problematičan. Najgore je od svega što objekt kao objekt, zbog nedovoljnog ulaganja u sportaše i trenere, ne isplaćuje (barem) dio sebe kroz natjecanja, dolazak publike i opći "muving". U bazenu se može igrati vaterpolo, ali Pula nije u stanju stvoriti jak klub, iako je grad na moru.

Tako dolazimo do ključnog problema sportske Pule, a to je da u Gradu nema dovoljno energije da se značajnije podigne standard sporta. Možemo svakog dana slušati teze kako treba graditi staračke domove, hospicije i slične projekte (i treba!) za potrebite, ali kao da društvena zajednica zaboravlja da je super važno ulagati i u mladu i zdravu populaciju, da bi ona ostala takvom i doprinosila razvoju društva. Svaki znani i neznani političar uhvati se mantre parkirališta u gradu, kao da je to egzistencijalno najvažnije pitanje za ljude. Kao i evergrin priča o zatvaranju prometa na Korzu, Rivi ili gdje god. Grad ima svoje definirane prostore ulica u centru od drevnih dana, a jedino se promijenila količina vozila koji cirkuliraju. Ne mogu se izmisliti neki novi pravci da bi se zakrčenost, pogotovo ljeti i kišnih dana, promijenila. Nisu u tome uspjeli ni najveći i najbogatiji gradovi, neće ni Pula. Ono što može Grad to je da konačno osmisli značajniju strategiju razvoja sporta, povećanje ulaganja jer nema zdravije društvene djelatnosti od sporta. Sve ostale teze, počevši od političarima omiljene o podršci amaterskom i masovnom sportu, su demagogija i nastavak erozije sportske Pule.

Povezane vijesti

• OLUJA JE MOJA, VAŠA I NAŠA PRIČA OLUJA ZAUVIJEK I U SRCU!
• Rekordi komunalnog (ne)reda
• Vapimo za napretkom, a istovremeno se protiv njega borimo