Prije pedeset godina, početkom prosinca 1971., započelo je razdoblje "hrvatske šutnje". Točnije, sjednicom državnog i partijskog vrha u vojvođanskom lovištu Karađorđevo slomljen je politički program Saveza komunista Hrvatske prozvan Hrvatsko proljeće, a nakon odluke predsjednika države i partije Josipa Broza Tita čak je i Hrvatska prestala biti "u genitivu" pa nismo mogli imati, primjerice, Hrvatsko novinarsko društvo, nego Društvo novinara Hrvatske.

Spominjanje novinarske profesije tu je naročito bitno, jer su oni, kao "društveno-politički radnici", imali da šute i promiču ideje što su dolazile iz Centralnog komiteta SKH, današnjeg Glavnog odbora SDP-a moglo bi se reći, kada bi ta stranka koja je pravni slijednik SK imala nekog većeg medijskog utjecaja.

Slom Hrvatskog proljeća, koje svakako nije bilo samo ljevičarsko proljeće jer su se u njega uključile Katolička crkva, slabašna neformalna liberalna opozicija, studenti, desnica i razni buntovnici protiv socijalizma, danas je samo obljetnička tema koja pokazuje kroz kakve je krize prolazila moderna Hrvatska do dana proglašenja neovisnosti 8. listopada 1991. i međunarodnog priznanja 15. siječnja 1992.

Izraz "hrvatska šutnja" bio je neformalni termin za cenzuru u kojem su, sve do 1988/89. godine, sudjelovali svi mediji tadašnje republike. Šutnju su prekinuli omladinski listovi, posebice Studentski list u Zagrebu koji je u jednoj sezoni tri puta zabranjen, doživjevši kritike iz beogradskih listova bliskih vojnoj tajnoj službi čak i zbog razgovora s don Živkom Kustićem, tadašnjim glavnim urednikom "Glasa Koncila".

Hrvatsko proljeće, koje državna televizija ovih dana uvelike obilježava, ipak je donijelo i veliku korist. Paradoksalno, uz progon intelektualaca i studenata poput Vlade Gotovca i Dražena Budiše, u Ustav SFRJ iz 1974. godine ugrađen je federativni sustav pomoću kojeg je Hrvatska i napustila tu državu. To "federiranje Federacije", kako je govorio pokojni akademik Dušan Bilandžić, skupo je plaćeno, ali je u dosadašnjih trideset godina višestranačja valjda i otplaćeno.

Istarski intelektualci i građani skloni promjenama najviše su djelovali kroz potom ugašenu Maticu hrvatsku te kroz Čakavski sabor. Povjesničar Darko Dukovski u svojoj se knjizi "Istra i Rijeka u Hrvatskom proljeću" bavi posebnošću istarskog "proljeća" u vidu Čakavskog sabora za koji kaže kako je značio samu srž ideje o kulturnoj specifičnosti istarskih Hrvata unutar jedinstvene hrvatske kulture. Dukovski piše i o posebnom istarskom elementu "maspoka" u Istri - riječ je o prijeporu hrvatskih i talijanskih reformsko-nacionalnih koncepcija te o "srpskom pitanju" u Istri i Rijeci.

Hrvatsko proljeće, progon intelektualaca koji je uslijedio nakon njega i "znamenita" šutnja što je uslijedila danas ne mogu biti prilika desnici i krajnjoj desnici da dokazuje kako su samo oni htjeli samostalnu Hrvatsku. Tražila ju je većina, a uspjeli su je uspostaviti političari poput Franje Tuđmana koje je javnost upoznala još kao "maspokovce".

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast