Okrećući svoj brod prema nacionalnoj politici Milan Bandić je donekle zanemario teren gdje je bio najjači, a to je Zagreb. Učinio je nekoliko grešaka koje su ga koštale gubitka popularnosti i kod onih koji su ga uvijek podržavali. Karte je stavio na pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović, a to je bila kriva procjena. Dozvolio je da njegovi oponenti, ljudi koji zaista u životu nisu učinili ništa ili malo toga, kroje njegovu sudbinu i govore o njegovih šest mandata kao da su oni dobili sedmi

Milan Bandić političar je sa sto života. Kada su ga i prije mnogi otpisivali, vraćao se, kao iz one stare priče, "jači nego prije". Sada, u sveopćem medijskom pospremanju hrvatskih političara, prije svega ministara iz Plenkovićevog mandata, ponovo su krenuli pritisci na Bandića, oni s ulice, oni iza kulisa visoke politike, oni iz medija, oni iz raznih struka koje su uvijek kivne na svakoga tko donosi promjene.

Za zagrebačkog gradonačelnika već je puno bilo "dana D", ali ova srijeda mogla bi biti jedan od najvažnijih dana koji će odrediti njegovu daljnju političku karijeru. Famozno prihvaćanje izmjene GUP-a ili njegovo odbijanje pokazat će specifičnu težinu koju Bandić ima u politici ne samo grada, već i države. HDZ, pritisnut izborima koji ga čekaju u ožujku, morat će pokazati je li uz Bandića ili ne, što se može odraziti i na nacionalnom planu, pa u nekom ne tako nerealnom scenariju dovesti i do izbora.

Kada je riječ o Bandiću, uvijek je bezbroj scenarija na stolu. Da nije vješt političar ne bi se održao sve ove godine, kada je trebalo itekako umješnosti u političkoj bari Hrvatske, gdje ima krokodila koliko se samo poželjeti može. Prolazile su vlade, prolazili su političari, prolazili su premijeri i ministri, ali samo je Milan Bandić ostao i opstao. Evo i sada, kada je sječa Plenkovićevih ministara dosegla kulminaciju, oni odlaze, a Bandić ostaje. Uostalom, izabrali su ga građani Zagreba, a iskreno, do sada Milan Bandić i nije imao ozbiljnu konkurenciju u gradu. Svi drugi su pričali, a on, ipak, 'dela'.

Dug popis

Bitna je i razlika između smijenjenih Plenkovićevih ministara i dugovječnog zagrebačkog gradonačelnika kojeg su Zagrepčani šest puta birali da vodi grad. Kada bi se danas trebalo sjetiti što je radilo i ostavilo "Plenkovićevih četrnaest", malo tko bi mogao uopće nešto suvislo nabrojati. Odlazili su jedan za drugim, ostavljajući u svom resoru veliko ništa, bez obzira jesu li u ministarskoj fotelji sjedili koji mjesec ili koju godinu.

E, sa Milanom Bandićem, voljeli ga ili ne, stvari stoje mnogo drukčije. Dug je popis svega onoga što je učinio za Zagreb, koliko god se njegovi protivnici trude sve to spužvom izbrisati. Mostovi preko Save, suvremene prometnice, Muzička akademija, Bundek, tri podzemne garaže, novo naselje Jelkovec, sada rotor i žičara, sve je to ostalo Zagrebu u tih šest mandata gradonačelnika s kojim su brisali pod svi koji su stigli.

Ivo Andrić je napisao "čovjek umire dvaput. Prvi put kad umre, drugi put kad umiru njegova djela". Za hrvatske političare, nažalost, ova misao velikog pisca nije nešto inspirativno. Većina od njih neće u inventuri učinjenog imati bogzna što napisati. Njihova djela naprosto neće ni moći 'umrijeti', jer ih i nema. I to je tragedija hrvatske politike. To je upravo ono što je ljudima zgadilo i politiku i političare, jer u godinama nakon osamostaljenja je učinjeno malo, daleko premalo od onoga što je Hrvatska trebala i mogla učiniti.

Zagreb je ipak izuzetak. Fasade zagrebačkih zgrada nisu oronule, tu je Arena, Muzej suvremene umjetnosti, gradom voze novi tramvaji, tu je Domovinski most. Statistike danas glavni hrvatski grad stavljaju na visoka mjesta po kvaliteti života u odnosu na druge europske gradove, a da se o sigurnosti ne govori. To su činjenice koje se ne mogu i ne smiju zaobići. Ako je Bandić 'kriv' za sve što je učinjeno u tih šest mandata, onda je 'kriv' i što je socijalni standard građana u Zagrebu visok, mnogo viši nego u drugim hrvatskim gradovima, što djeca već odavno dobivaju besplatne udžbenike, što sve više turista dolazi na razne manifestacije koje Zagrebu ne manjkaju.

Nije međutim Milan Bandić cvijeće. Kao, budimo iskreni, niti jedan hrvatski političar. A na prste bi se mogli nabrojati i europski. U šest mandata bilo je mnogo toga što se kao trakavica razvlačilo u medijima, bilo je i optužbi koje nikada nisu dokazane, bilo je i pritisaka s raznih strana. Bilo je i politike i politikantstva, kao nedavno kada je gradski SDP zdušno pozivao svoje članove da se okupe na glavnom zagrebačkom trgu gdje se prosvjedovalo protiv Bandića.

Učinio je Bandić i greške, pogotovo u posljednje vrijeme, na terenu gdje je uvijek bio vješt. A to je komunikacija s javnošću, koja je uvijek bila osebujna, ali u konačnici efikasna. Sada se to pokazalo kao opterećenje koje je stvorilo i negativni imidž u javnosti. Bandić je postao osoran s novinarima koji ga prate u stopu, dopuštajući nešto što je apsolutno nedopustivo za bilo kojeg političara. Naime, kod nas je postalo uobičajeno da se izjave traže 'u hodu', da se političari, od gradonačelnika do premijera, dočekuje dok izlaze iz automobila i onda im slijedi bujica pitanja, a od odgovora se stvara slika o njima.

Bandić, kao uostalom i drugi hrvatski političari, dnevno daje bar deset izjava, o svemu i svačemu, ponekad to ispadne duhovito, ponekad manje duhovito i to je praksa s kojom zagrebački gradonačelnik treba prestati. Da se i o GUP-u i Manhattanu na Savi govorilo na mjestima gdje je to trebalo, a ne na ulici, sigurno je da bi i efekt bio bolji. Ovako, potežući Bandića za rukav i novinari su dali svoj doprinos da se stvori loš imidž i otvori put onima koji bi samo kritizirali, kočili sve moguće projekte, bili sumnjičavi za sve, a sami nisu u stanju, doslovno, realizirati i zrno od onoga što je Bandić sve ove godine učinio.

Grublja utakmica

Ali, to u ovom trenutku i nije najveći problem zagrebačkog gradonačelnika. Mnogo je veći kako će odigrati utakmicu života, onu političku, koja će biti odlučujuća za njegov opstanak ili pad. Bandićeva stranka skup je lijepih želja i optimističkih poruka, ali u stvarnosti lokomotiva koja treba šefu osigurati političku budućnost.

U gradu Bandić pobjeđuje, ali jednim okom uvijek je i na nacionalnom polju gdje se vodi mnogo žešća, tvrđa i grublja utakmica. U ovoj dosadašnjoj Bandić je pokazao umijeće, sa svojim 'žetončićima' koji su mu osigurali status da budućnost Vlade ovisi i o njima. Možda bi bilo točnije napisati 'o njima', jer HNS je sve više stranka koja zapravo i ne postoji.

Okrećući svoj brod prema nacionalnoj politici Milan Bandić je donekle zanemario teren gdje je bio najjači, a to je Zagreb. Učinio je nekoliko grešaka koje su ga koštale gubitka popularnosti i kod onih koji su ga uvijek podržavali. Karte je stavio na pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović, a to je bila kriva procjena. Dozvolio je da njegovi oponenti, ljudi koji zaista u životu nisu učinili ništa ili malo toga, kroje njegovu sudbinu i govore o njegovih šest mandata kao da su oni dobili sedmi.   Bandić i njegov tim naprosto nisu znali na pravi način, jednom modernom promidžbom, istaknuti sve ono što je gradonačelnikov najveći kapital, a to su zasluge za sve učinjeno u Zagrebu. Zapleo se i u priču o otpadu, dopuštajući da gradske službe vode oni koji naprosto nisu sposobni. Nije dovoljno komunicirao s građanima da im objasni što želi sa   idejom zagrebačkog Manhattana, pogotovo kada se zna činjenica da se Zagrepčani uvijek na početku svemu protive. Najbolje bi bilo ne raditi ništa, ali to Bandić ne može.

Ostaju i afere koje se vuku godinama i nikada do sada nisu dobile epilog. Uostalom, afere se vuku i oko ljubljanskog gradonačelnika Zorana Jankovića, a na kraju je iz svih tih afera izašao neokrnjen i danas mu nitko ne spori da je jedan od najboljih europskih gradonačelnika. Čovjek koji je podignuo Ljubljanu, dao joj novo, moderno ruho.

Zagreb pokušava primijeniti isti taj uspješni, ljubljanski model. Pomaci su evidentni, mnogo je tog realizirano, ne sve, ali nikome tko ima ambiciozne planove nije moguće realizirati baš sve. Da su ljudi oko Bandića više govorili o svemu što je do sada napravljeno u Zagrebu i atmosfera oko gradonačelnika bila bi bolja. Slušajući ovih dana njegove oponente argumenti koje iznose su naprosto smiješni. Oni tvrde da je žičara dobra za Zagreb, ali ne i ona koju će izgraditi Bandićev tim. Snježna kraljica je brendirala grad, ali što će nam skijalište. Fontane su i dalje sinonim za neko nečuveno bogatstvo arapskih šejkova, "a nemamo vrtiće i škole". A iz Bandićevog kruga nema dovoljno argumentiranih odgovora da to naprosto nije istina i da su u proteklim mandatima itekako izgrađeni i i vrtići i škole.

Voditi veliki grad nije lako. Nije to ministarski posao u resorima koji su kod nas itekako zapušteni, pa ministri dolaze i odlaze, a nitko više ne pamti ni njihova imena. Otići će, naravno i sam Milan Bandić, jer nitko nije vječan, ali iza njega će ostati bolji i ljepši Zagreb. A želi li nastaviti i dalje s poslom koji je toliko dugo radio Bandić se prije svega mora okrenuti onima koji su ga izabrali, građanima Zagreba. Ponovo s njima uspostaviti civilizirani dijalog, ne preko usputnih izjava na ulici. Bez emotivnih reakcija. Njegov najjači adut je sve ono što je za njegovog mandata urađeno. Dok Bandić ima dugačak spisak, premijeri i predsjednici koji su otišli ne mogu ni na list papira nešto suvislo napisati što su ostavili. Zato, ako je Milan Bandić 'kriv', ta je 'krivnja' prije svega zbog toga što je Zagreb učinio pravim europskim gradom. Neki mu to ne mogu oprostiti.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast