Tko je kriv za sporu obnovu područja pogođenih potresima 2020. godine ili za sudske postupke koji desetljećima leže negdje duboko u ladicama ili (još gore!) ormarima i, umjesto da prerastu u rješenja i odluke, odu u zastaru? Tko je nadležan za odgovore na upite građana zbog kojih i postoje radna mjesta s udobnim foteljama u kojima uglavnom gospođe u najboljim godinama s osmijehom čekaju mirovinu mirno gaseći zvuk telefona? Čini se - nitko. Ili je to možda ipak Gordana.

Gordana je voditeljica svog Odjela u jednome od ministarstava za istraživanje ruda i gubljenje vremena. Ali, to nije sve. Ministarstvo u kojemu ona radi, naravno, na neodređeno vrijeme, ima najmanje 22 odjela, prepuno je voditelja i njihovih zamjenika čije radno vrijeme, dakako, nije osam sati dnevno, ali im zato pauze traju daleko više od predviđenih trideset minuta. Gordani i njezinim kolegicama radni dan možda i započne u 8 sati, ali one ne primaju stranke ni tada, a ponekad ni do 11:30. Naravno, najčešće niti sve dane u tjednu. Nitko ne smije remetiti mir jutarnje kave koju Gordana želi popiti bez upita dosadnih stranaka koje su se usudile poremetiti njezin uobičajeni radni ritam.

Drugarica Gordana naslijedila je obrazac ponašanja iz nekih prošlih vremena od svojih tada starijih kolegica koje su u socijalističkim kancelarijama, a današnjim demokratskim (!) uredima, satima prepričavale probleme sitnih vlastitih života, dok su stranke klipsale do njihovih i još najmanje desetorih vrata. Danas ona i njezine kolegice, koje prolaze iste Gordanine lekcije koje je ona pokupila iz svog kancelarijskog sistema i prenijela u uredski sustav, oštre svaka svoj pogled ne kao nož, već kao mač. Njime uspijevaju odbiti ikakvu mogućnost da im se netko obrati prije nego poprave treći sloj šminke, nalakiraju nokte sinoć zaboravljene (ili prespavane) i nakon dvosatne jutarnje kave prime prvi poziv.

S Gordane na Gordanu

Drugarica Gordana, koja se nakon samoprozvane stresne karijere brižljivo priprema za uživanje u mirovini koja će biti veća i od nečije prosječne plaće, pažljivo njeguje svoj prepoznatljivi izgled s kosom "ispod haube". Svaki mjesec uredno odlazi na trajnu, a usput i muku muči koje od novih štikli s dvanaest centimetara visine nabaviti, iako joj vene na nogama kucaju glasnije od stranaka na, s unutarnje strane, pažljivo zaključana vrata.

Jedina briga koja je mori jest ona kako da sakrije od muža već šestu torbicu koju je kupila od iste plaće. I sve to će radije napraviti umjesto da se brine što je neku stranku, koja je izgubila cijeli dan da je pronađe, usmjerila nekoj drugoj Gordani koja radi u nekoj drugoj zgradi, u neko sasvim drugo, proizvoljno radno vrijeme, tako svojstveno Gordanama.

Jedan vrlo mudri čovjek imenom Karlo koji je proveo puni radni staž u administraciji, pričao mi je jednom prilikom o ljudima koji su znali putovati iz raznih gradova da bi u njegovom uredu koji je - gle čuda! - dijelio s jednom Gordanom, dobili jedan papir (vjerojatno onaj koji uvijek fali). Pritom ne bi izgubili samo jedan dan, nego najčešće više njih, da bi ishodili potvrdu, uvjerenje, obrazac ili nešto četvrto, jer su ih prije toga mnoge Gordane šetale od vrata do vrata i od zgrade do zgrade. Karlo je promptno izdavao dokumente, a ubrzo je shvatio da njegova kolegica to ne radi, iako može i iako bi trebala.

Kada ju je upitao zbog čega odbija ljude ako im može pomoći, slegnula je ramenima i bezizražajnim licem rekla: "Ionako mogu doći i sutra". Bilo je to sredinom osamdesetih, a Gordanin obrazac, eto, stoji svjež u balkanskim uredima i nakon gotovo punih četrdeset godina. Živi i prenosi se gorljivo s koljena na koljeno, s generacije na generaciju i s Gordane na Gordanu.

Temeljito čišćenje

Pitanje je kada će konačno zapuhati novi vjetrovi u politici, gospodarstvu, ekonomiji, kulturi, znanosti, obrazovanju i drugim segmentima društva da se konačno iz cjelokupnog sustava počnu izbacivati Gordane i njezine sljedbenice kojima taj isti sustav dopušta da sliježu ramenima i ne rade ništa. Bilo bi dobro da netko tko vuče konce naših krhkih marionetskih života konačno čvrsto stisne uzde i pošalje pr(a)vu Gordanu u ropotarnicu povijesti kao primjer loše prakse čije nas slijeganje ramenima unazađuje kao ljudski rod. Ima li toliko velike metle (osim one na kojoj Gordana povremeno juri uz zluradi smijeh) da pomete i temeljito očisti sve kutke sustava u kojemu je dopušteno sjediti na poslu pola sata i očekivati da će neki Karlo obaviti ne samo svoj, već i tvoj posao? I sve to bez imalo srama. Jer Gordanama se obrazi mogu žariti samo od veće doze rumenila ili sunčevih zraka.

Pitanje je koliko smo kao društvo spremni za promjene i želimo li uopće krenuti u tom smjeru. Možda većini ljudi nakon svega i odgovara živjeti u kaosu u kojem smo se svi duboko uvaljali poput svinje u blato. Društvena odgovornost tiče se svakoga od nas, jer nema čovjeka koji je od nje izoliran. Problemi koji se u društvu talože dio su i našeg zatvaranja očiju ili slijeganja ramenima na svaku pojavu. Ali oči možemo zatvarati samo dok se zavaravamo da nas se to ne tiče, no pritom zaboravljamo da smo dio cjeline koja nas okružuje. I već pri prvom problemu zbog kojega budemo primorani okrenuti neki telefonski broj ili pokucati na nečija vrata, postoji velika mogućnost da će nas na drugoj strani dočekati neka Gordana.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast