"Ovaj čovjek je obiteljski nasilnik", kaže mi kolega dok s pretrpanog radnog stola izdvaja naslovnicu jednog novinskog priloga. Prinosi papir bliže očima, kratko gleda u starca. Dobroćudnog po izgledu, bezopasnog. "To je on. Znam priču". Ustrajan je, a ja nepovjerljiv. "Nije moguće, znam ga i ja, pa ne bi taj ženu udario", uzvraćam mu. Sada me već pogledao oštro, prijekorno, ne dozvoljavajući da mu proturječim. Očito je da zna nešto o toj situaciji te da ima neposredna saznanja iz obitelji. Malo sam indiskretan, tražim da još jednom provjeri vjerodostojnost informacije. Nije da sam sumnjičav, ali… Možda je ipak u pitanju greška. Udaljio se s telefonom. Prošla je minuta kad evo ga nazad. Više nema spora. "Taj je! Sto posto provjereno. Nasilnik je".

Razbijena predodžba

Zgrožen sam i razočaran. Čistom slučajnošću, razgovorom dvojice kolega od kojih je jedan na stol odložio novinu koja je drugom zapela za oko, razbijena mi je predodžba o tom dotad krajnje simpatičnom i zanimljivom čovjeku. Osjećam kao da smo pronašli starog nacistu koji se s promijenjenim identitetom desetljećima skrivao u našem kraju, pitomom, mirnom, prepunom dobronamjernih ljudi, njegovih susjeda kojima je popravljao ogradu, a oni njemu zauzvrat pomagali u branju maslina. I onda saznamo da je taj isti neoženjeni susjed, sad već vremešan do mjere da se nitko ne bi začudio kad bi ga pronašli mrtvog uz puteljak iza kuće, ustvari nekadašnji stražar i pripadnik streljačkog voda u jednom nacističkom logoru.

Šok, nevjerica. Tako bi se osjećali kad bi saznali najveću od svih mogućih tajni našeg dragog susjeda koji je, da ne zaboravimo, hranio tuđe mačke i pse, pokazujući visoku razinu odgovornosti i brige za sva živa bića. Osim za ona koje je skratio za glavu samo zato što su bili neprihvatljivi i suvišni u srcu nacističke ideologije. Tko zna, možda je ta pretjerana briga za pse i mačke loša kompenzacija za ubijene Židove. Možda se tako iskupljivao sam sa sobom i sam prema sebi. Možda bi se baš tako moglo protumačiti to što je desetljećima nakon što je nevine ljude metkom u potiljak otpravljao u raj nebeski, životinjama nevjerojatnom brigom i dosljednošću produžavao živote.

Krinka humanista

"Pouzdano znam da je tukao ženu do te mjere da je otišla, napustila je grad u kojem su zajedno živjeli. Tip je zločest", kaže mi kolega s kojim gledam sliku osobe s naslovnice novinskog priloga. I nikada, baš nikada mi ne bi palo na pamet da se radi o zlostavljaču žene koja je u jednom trenutku očito smognula snage i hrabrosti pa od njega otišla samo da ga ne vidi, ne čuje i više nikad ne osjeti njegovu tešku narav i još težu ruku.

U mom rodnom gradu taj je nasilnik netko koga zna svatko upućen u povijesna, politička, književna i društvena zbivanja, čovjek u debelo poznim, staračkim, predsmrtnim godinama. Bliži se biološkom kraju. Imao je sadržajan život, prošao je toga dovoljno da ga opiše u tisuću straničnoj knjizi. Možda bi 999 stranica trebao posvetiti svom nagonu, potrebi i želji da mlati bespomoćnu ženu. Možda bi se na 999 od zamišljenih 1.000 stranica trebao kajati, tražiti oprost pred smrt. Nekako sumnjam u takav rasplet.

Prikazuje se humanistom, a u duši je zlostavljač. Kad je bio u javnosti, u ruci mu je bila penkala. Skriven unutar četiri zida kuće u istoj toj ruci je držao palicu kojom je nepogrešivo pogađao nebranjeni dio ženskog tijela i glave. Vjerojatno je udarao programirano, da zaboli, a da tragovi budu nevidljivi ili minimalni. Možda je to radio godinama, možda i desetljeće: zlostavljač krhke građe i grubog karaktera, kratkog fitilja, neobuzdane siline i bijesa koji ne može suspregnuti dok nanosi bol i patnju - jedan je od nas i među nama. Nevidljiv, neprimjetan, sasvim običan čovjek s teškim, patološkim poremećajima kao posljedicom majke prirode, genetike, trauma iz mladosti, možda i obiteljskog zlostavljanja.

Jedan od mnogih

Nije naš antijunak usamljen slučaj, neki izolirani primjer neprihvatljivog ponašanja koje najčešće ostaje prešućeno, tolerirano i opravdano. Jedan je od mnogih koji svoje frustracije, fobije i komplekse rješava nasiljem nad slabijim i bespomoćnijim bićem. U nekom trenutku zlostavljač nije jedini negativac u priči. Pomagači, suučesnici, kako god nazivali one koji sve o tome znaju, ali šute ne toliko zbog straha koliko zbog muške solidarnosti, postaju dio te priče. Lojalnost među onima s testisima između nogu veća je nego što običan čovjek može pomisliti. Pokrivat će se, udijeliti si alibije. Pronaći će objašnjenja i opravdanja zašto je njihov prijatelj udario, isprebijao i u nizu godina zlostavljao svoju ženu. Za njih je ona kurva koja bolje i nije zaslužila. I dobro je prošla. Neka bude sretna da je živa, premda nezdrava, izlomljena, s brojnim loše zacijeljenim frakturama i pokidanim nitima nježne duše. Još je gore kad agresiju prakticiraju mladi, moćni, utjecajni. I zbog toga nedodirljivi. Tako se barem doživljavaju i prikazuju. Svoje kukavičke šake na ženskom tijelu opravdavaju izmišljenim stresom i konzumirajućim alkoholom koji u kombinaciji s „bijelim“ s velikom vjerojatnošću može dovesti do nanošenja težih oblika ozljeda čak i sa smrtnim ishodom.

Istra je mala sredina, nezgodne tajne u sekundi mogu postati javne i dostupne. Žrtve šute i trpe sve dok nasilnik ne prijeđe prag njihove tolerancije, dok hrabrost ne nadvlada strah, a inat ne ustukne pred sramom. Okolina koja nijemo promatra zlostavljanja naknadno će se probuditi iz ružičastog sna. Kad stvari odu k vragu, kad se žrtva dovoljno odmakne da sve odlučno razotkrije ili kad je nasilnik doslovno likvidira, svi ti koji su nešto znali, ali se zbog straha, prijateljstva, nezamjeranja i vlastitog životnog komfora nisu miješali na duši će nositi golemi teret. Oslobodit ga se neće jer će ih proganjati kao ugrožena zvijer. I zato prešućivanje očitog nasilništva među nama, samo znači da smo svi obične p…e!

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast