Kao da postoji tajni dogovor kandidata da sadržajem koji nude odbiju građane. Strašno i poražavajuće za predsjednika države čiji izbor, bez obzira na više protokolarne nego realne ovlasti, ipak zrcali stanje u društvu

Politika koja proizlazi iz aktualne kampanje za predsjednika države, bez obzira da li se radi o Kolindi Grabar Kitarović, Miroslavu Škori, Zoranu Milanoviću pa i tom nesretnom Mislavu Kolakušiću, u potpunosti je destruktivna, bez smisla i sadržaja, s deficitom ozbiljnosti i odgovornosti te nula perspektive, u njoj nema motiva, površna je, krajnje nedorečena, politikantski jeftina, glupavo populistička i apsolutno uvredljiva prema svakom bar malo zahtjevnijem konzumentu njenog sadržaja.

U kampanjama glavnih kandidata, KGK, Škore, Milanovića i tog nesretnog Kolakušića, zasad i na vidljivoj razini nema ničeg pametnog, lucidnog, intrigantnog, zanimljivog, poticajnog, motivirajućeg, časnog i uzvišenog. Kao da postoji tajni dogovor ovih kandidata da sadržajem koji nude odbiju građane. Strašno i poražavajuće za predsjednika države čiji izbor, bez obzira na više protokolarne nego realne ovlasti, ipak zrcali stanje u društvu. Na prvu je nejasno zašto kandidati nastupaju tako podcjenjivački prema biračima. Jesu li birači zabludjele ovce koje će ovi politički ovnovi vratiti na pravi put? Ili su birači toliko nisko spustili svoje standarde i očekivanja kojima se kandidati onda prilagođavaju kroz bezobrazno priglupu kampanju?

Što god netko o njoj mislio s obzirom na gafove koji je prate u stopu te patetično prenaglašavanje Hrvatske, KGK je ozbiljna političarka koja pak griješi kad misli da se presnažnom domoljubnom retorikom približava biračima, jer one pametnije tako udaljava od sebe. No KGK je osoba jake karijere. Netko za koga se misli da je nesposoban, a nju taj glas prati sve intenzivnije, neće voditi ministarstvo vanjskih poslova i hrvatsko veleposlanstvo u SAD-u, netko glup i bezvezan neće sudjelovati u kreiranju i komuniciranju politika NATO-a. Pa da je sjedila u suterenu centrale te institucije, KGK bi zaslužila respekt, a kamoli zbog funkcije na kojoj je bila. Ni Milanoviću nitko ne može osporiti brojne kvalitete: obrazovanost, informiranost i znanje. A znanje je moć, ako ga osoba zna pravilno koristiti. On je intelektualac, budni pratitelj sadašnjosti i dobar poznavatelj prošlosti. Čovjek je sa stavom, ponekad prekrutim i pretvrdim, ali postojanim.  

Puno znaju, malo daju

I za KGK i za Milanovića može se reći da puno znaju, a građanima malo daju. Zašto je onda kampanja tako sramotna, ako ti ljudi imaju potencijal za puno više? Gdje im je po putu nestala pamet? Olimpijadu su proveli u pripremama za nastup na olimpijskim igrama na kojima potpuno zakazuju. Zašto? Jesu li im problemi sufleri ili su si problem oni sami? Robuju li previše anketama? Zašto se bave glupostima? Zašto je KGK u javnost lansirala tezu o HNK Rijeci kao rezervnom klubu Partizana i Crvene zvezde? Odakle joj ideja da u svojoj kampanji razgovara o tome? Tko joj je to servirao i zašto? Kad bi to i bila istina, a puno više nije nego što je, kakve veze s predsjedničkim izborima 2019. ima podatak o nacionalnom opredjeljenju riječkih nogometaša 70-ih godina? Što, dakle, političara poput KGK mora motivirati da kaže nešto tako bedasto?

Hajduk i Rijeka

I onda, umjesto da je zbog takvih besmislica legitimno i argumentirano rastavi na proste faktore i najsitnije dijelove, Milanović se nadovezuje na njene gluposti isticanjem zvijezde petokrake na dresu Hajduka. Sad njemu, navijaču dalmatinskog ponosa, smeta petokrako crvenilo na srcu, sprda se s time. Zanimljivo da je dosad Kolinda navijala za Rijeku, a ni Milanović nije imao ništa protiv Hajduka. Upravo zato samo malo pametniji čovjek postavit će pitanje zašto je KGK izvrijeđala HNK Rijeku i zašto joj je Milanović uzvratio vrijeđajući Hajduk? Jednostavno, ona politički gubi u svom gradu i okolici, a vrijeđajući domicilni klub dodvorava se politički suprotstavljenoj Dalmaciji koja uživa kad predsjednica oplete po „crvenoj i prosrpskoj Rijeci“. Istodobno se Milanović, koji očito nema previše prolaza u Dalmaciji, vrijeđajući Hajduk dodvorava Rijeci. Takav njihov navijačko-nogometni primitivizam je frapantan. Van je svake pameti i dobrog ukusa spuštati predsjedničku kampanju na razinu nogometnih klubova.

To kakvu kampanju vode, to više nisu ni KGK ni Milanović. Govore ono što misle da narod želi čuti. Plasiraju teze za koje vjeruju da će se primiti kod njihovih potencijalnih glasača. Rade to bez ikakvog stila. Nažalost ne pokazuju dovoljan potencijal za vođenje države i kreiranje politike. Samo se bave podilaženjem masama. U njihovim nastupima i porukama nema ideje i liderstva već samo jeftino flertovanje s onima koji bi po analizama za njih mogli glasati. U svojim kampanjama ne pomiču granice nego ih skraćuju. Ne povećavaju već zatvaraju prostor svojeg djelovanja koji svode na robovanje anketama.

Indijanac James Bond

A tek Škoro, kandidat koji je nešto i obećavao pa se sunovratio? A nije da nema potencijala, samo… On opet o Jasenovcu, o istragama i kostima, novim komisijama i preispitivanju povijesnih istina. Što, čovječe, više želiš? Vući Hrvatsku prema naprijed, dok je guraš unatrag? Planirati budućnost dok u pitanje dovodiš prošlost? Da, da, reći će dežurni branitelji njegovog lika i djela, povijest je važna radi razumijevanja sadašnjosti. Nitko to ne spori, ali danas, na pragu 2020. godine, izgrađivati predsjedničku kampanju na temeljima sramote i zlodjela Jasenovca, stvarno je profulano.

Hvala dragom Bogu, i Hrvatska je dobila svog Jamesa Bonda, specijalnog agenta nadnaravnih sposobnosti koje graniče s nemogućim. Hrvatski James, James Bond, zove se, dakle, Mislav Kolakušić, u slobodno vrijeme predsjednički kandidat. Indijanci bi mu, zbog toga što su mu mogućnosti veće od svega zamislivog, nadjenuli ime – „Čovjek koji može sve“. OK, nije on ni slaba sjena neponovljivog vođe indijanskog plemena Siouxi „Bika koji sjedi“, niti je na tragu legendarnog poglavice iz plemena Ogala Lakota „Ludog konja“. No, „Čovjek koji može sve“, samo da se zna, kao pravi Bond, James Bond brzo trči, leti bez krila, roni bez daha, vozi jurilice mimo svih pravila, razrješava najveće svjetske krize, ljubuje i švaleriše na svakom kutku svijeta. I želi postati hrvatski predsjednik. Vjerojatno su mu ambicije obrnuto proporcionalne sposobnostima. Puno bi toga obećanjima napravio, a kad bi dobio vlast ništa od toga ne bi proveo. Ne možda zato što u obećanjima laže, mulja, petlja i izmišlja, nego zato što je to neprovedivo. Svoje potencijalne glasače Kolakušić tako svjesno dovodi u zabludu. Ljudi koji su poput njega uvjereni da na ovom svijetu imaju misiju, s vremenom od bezazlenih mogu postati opasni. Takve smo već imali i nije ispalo dobro. Ako ovi kandidati potonu još samo malo niže, upast će u živo blato. Nego, ima onaj Dejan Kovač koji Hrvatsku želi okrenuti u nekom drugom smjeru. Kaže on – Hrvatska budućnosti! Za koga si, Dejane s američkog Princetona, za partizane ili ustaše?

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast