Poštovani čitatelji, pokušajte ovaj poduži tekst do kraja pročitati. Onda će vam, nadam se, situacija oko izvanrednih otkaza trojici od četvero naših nezadovoljnih kolega biti jasnija.

Odakle krenuti? Možda je najbolje od početka krize koju su, neposredno pred drugi krug lokalnih izbora, proizveli naši dojučerašnji novinari Borka Petrović, Chiara Bilić, Zoran Angeleski i Danijela Bašić Palković.

U kritici prema odgovornima u Glasu Istre odlučili su se, van svih pravila i dobrih standarda ponašanja, za nepotrebno dramatičan javni istup. Doveli su u pitanje uređivačku politiku, glavnog urednika, napali su i predsjednika Uprave. Napravili su to ciljano, pažljivo birajući termin.

Najotvorenije su se uključili u političku kampanju. Zato i nisu htjeli odraditi ponuđeni sastanak s odgovornom osobom, na ponudu za sutrašnjim viđenjem tek su dodali da im se žuri, da moraju i žele odmah izaći u javnost.

Što su rekli, to su i napravili. Zakuhali su. Itekako. Oštro, nisko, podlo i loše argumentirano, dva dana prije predizborne šutnje obrušili su se na Glas Istre. Proizvoljno tvrdeći da smo produžena ruka IDS-a u ovoj kampanji, iako bi svaka neovisna analiza pokazala suprotno, naštetili su firmi, pokazali nelojalnost te doveli u pitanje svoj integritet, vjerodostojnost i objektivnost. Poslodavcu su nanijeli poslovnu i reputacijsku štetu.

Pritom nisu zaboravili nego su potpuno ignorirali činjenicu da je Glas Istre privatna tvrtka, medijska kuća u kojoj postoji organizacija i hijerarhija u kojoj je autoritet glavnog urednika neupitan. Postoje i prava vlasnika koji je u ovaj projekt uložio svoj novac. To, naravno, ne znači da novinari i urednici nemaju pravo na svoje mišljenje koje može biti i drugačije od (polu)službenog stava novine.

No u konačnici se zna tko donosi odluku, red mora postojati. Inače nastupa anarhija koju naši dojučerašnji kolege zazivaju. Željeli su, najprije, utjecati na izborni rezultat. A onda su nastavili loviti u mutnom, kadrovirati unutar redakcije, smjenjivati nepoželjno uredništvo i dovesti njima sklone i podobne urednike.

Izložili su pritiscima neke kolege od kojih su tražili javni ili bilo kakav oblik podrške protiv uredništva i uprave.

Priča se, na njihovu žalost, na kraju svela na njih četvero, od preko 50 zaposlenih u Glasu Istre. Da, i petog, skoro ga zaboravih. Vanjskog suradnika Roberta Raucha. On je uskoro, nakon manje od godine dana honorarnog staža u Glasu Istre, trebao dobiti ugovor na neodređeno. Željan znanja i s određenim novinarskim potencijalom, istodobno je pokazivao pretjeranu i preotvorenu sklonost jednoj političkoj opciji. Upozoravan je na to, ali mu se progledavalo kroz prste. Iako je zaboravljao odrađivati neke poslove, prespavajući termine konferencija ili dogovorenih sastanaka, kao mladom čovjeku i tu mu se progledavalo kroz prste. U trenutku javnog istupa četvero kolega solidarizirao se s njima. Sam se isključio. Tu mu se više nije moglo progledati kroz prste. Podržao je skupinu ljudi koja ga je, s druge strane, doživljavala kao strano tijelo. Neki su ga i šikanirali, smatrali konkurencijom, nedoraslim i nepotrebnim. Teško mi je reći što se zbivalo u njegovoj glavi, no odabrao je svoj put. Zadnjeg dana svibnja istekao mu je ugovor. Pitao je kad da dođe po stvari. Hvala lijepa, do viđenja!

Javna pozornica

Jučerašnji istup Chiare Bilić, Danijele Bašić Palković, Zorana Angeleskog i Borke Petrović pred Novinarskim domom popratili su Sindikat novinara Hrvatske, HND i njegov predsjednik Hrvoje Zovko.

Omogućili su četvorici bivših kolega da iznesu svoju netrpeljivost prema meni kao glavnom uredniku, ostalima u firmi, upravi i vlasniku. Nas, mene, upravu, redakciju, vlasnika, nitko ništa nije pitao. HND je tako podržao jednostranu priču Chiare, Borke, Danijele i Zorana kojima je ovako napravljena kontrausluga. U jednom su, naime, trenutku bili obasjani svjetlima reflektora i varljivom snagom javne pozornice, no već u drugom završili su u tami manipulacije činjenicama koje fabriciraju i pretvaraju u svoju istinu.

Uzeli su si za pravo predstaviti se otporom prema navodnom jednoumlju koje vlada u redakciji Glasa Istre, iako je situacija dijametralno suprotna od atmosfere kojom oni takvu laž žele plasirati kao istinu. Ako je ponavljanje doista majka mudrosti, onda treba opet ponoviti kako se baš zahvaljujući Glasu Istre od veljače 2018. godine počela privoditi kraju era medijskog i političkog jednoumlja.

IDS je prestao biti sveta krava, zaštićena do krajnjih granica. Otvoren je prostor istraživanju, kritici, preispitivanju, analizama i komentarima. Rad te stranke raščlanjivan je gotovo do najmanjih detalja. Postupno, korak po korak, kreirano je ozračje za pojavljivanje drugih i drugačijih političkih ideja. Prostor za promociju svojih politika na stranicama ove novine dobile su opcije koje su ujedno bile i naši najveći kritičari. U jednom trenutku ne može se procijeniti je li to bilo više shizofreno ili nadrealno, no najveći mrzitelji Glasa Istre i uredništva uredno su istu tu tiskovinu žestoko napadali, ali i koristili pritom njen prostor za plasiranje svojih izbornih obećanja!

Uglavnom, rezultat koncepcije i načina rada Glasa Istre je stvaranje kritične mase koja je nezadovoljstvo IDS-om pokazala izborom nezavisnog Filipa Zoričića pulskim gradonačelnikom.

Puzajuća revolucija

Borka Petrović, Zoran Angeleski i Danijela Bašić Palković otkaze nisu dobili jer su rekli svoje mišljenje, nego zato što su bez pravih argumenata formirali neke svoje stavove koji ih pretvaraju u lažne žrtve. Ocrnili su tvrtku u kojoj rade i primaju plaću. Ponijeli su se nekorektno, kršeći putem koji su im trasirali politički i interesni dušebrižnici sva pravila ponašanja zaposlenika unutar nekog uređenog sustava. Koliko su manipulirali činjenicama i drugima, toliko su neki manipulirali njima koristeći ih za svoju predizbornu kampanju. Ustvari, to su im dobrovoljno dozvolili.

Svijetli primjer takvog iskrivljenog političkog ponašanja je SDP-ov kandidat za istarskog župana Danijel Ferić, životni partner Chiare Bilić koja zbog svog odnosa s njime, te sprječavanja potencijalnog sukoba interesa i pristranosti, u Glasu Istre više nije više mogla pratiti politička zbivanja. Obzirom da tu realnost nije mogla prihvatiti, otišla je u nedozvoljenom smjeru rušenja uredničkog autoriteta i nepriznavanja zdrave logike koja ju je udaljila od njoj tako drage politike.

Ferić je pak ovu četvorku uveo, primio i pozvao pod svoje političko okrilje. Potpuno krivo misli da ih je spasio tako što ih je do krajnjih granica ispolitizirao. Gradeći od njih novinarske žrtve kojima je zločesti Glas Istre uskraćivao pravo da pišu kako žele, samo ih je naveo da pomisle kako su iznad firme u kojoj rade, glavnog urednika, uprave i vlasnika. I kad čovjek pokuša još jednom potražiti neki razlog zbog kojeg bi odmetnutoj četvorki mogao ponuditi da se ipak vrate, da nije sve što su napravili tako strašno, ne može ga naći. Prešli su liniju nakon koje nema povratka. Prava riječ za to je izdaja - i kolega i novine i principa i profesije.

Uzalud šef HND-a Hrvoje Zovko, koji ih je nespretnim ponašanjem i bespogovornim vjerovanjem u njihovu stranu priče gurnuo u vatru, sada plamen pokušava ugasiti suludim nadolijevanjem benzina kroz jučerašnji patetičan istup kojim su uz njegovu asistenciju zabili i zadnji čavao u lijes svog napuštanja Glasa Istre.

No nije sve u ovoj priči tako slučajno kako bi naivci mogli pomisliti. Četvorica jurišnika dio su šire političko-interesne hobotnice koja puzajućom revolucijom želi preokrenuti Glas Istre naglavačke pa onda nekim suludim scenarijem preuzeti vođenje redakcije i promjenu uređivačkog pravca. Netko ih je od onih koji pozadinski povlače konce njihovih aktivnosti dobronamjerno morao upozoriti da revolucija na kraju balade jede svoju djecu. Ti neki koji glume velike kombinatore jednokratno su iskoristili nepotrebnu, odglumljenu, lažnu frustriranost i neke ljudske, karakterne slabosti Chiare Bilić, Danijele Bašić Palković, Borke Petrović i Zorana Angeleskog. Hoće li im oni, ti neki, inače poznati po destruktivnom ponašanju, sada ponuditi posao, hoće li ih se negdje zbrinuti ili će ostati na cesti?

Dvostruki kriteriji

Novinarstvo je zeznuta stvar. Ne vidimo istu situaciju svi isto. Za nekog novinara je, na primjer, Brozović protiv Engleske odigrao katastrofalno, za drugoga fantastično. Novinari o tome subjektivno iskazuju stavove. Kroz svoju perspektivu oblikuju mišljenje javnosti. U tome je naša uloga velika, a pritisak i očekivanja golemi. Utječemo na svoje sugrađane i čitatelje, a da ni sami često ne znamo jesmo li u pravu. Četvero naših bivših kolega imali su svoje (pre)tvrde, (pre)čvrste i previše nepopustljive stavove, bez trunke fleksibilnosti. U delikatnijim situacijama, do kojih u redakcijama često dolazi, nisu podnosili ni najmanje kritike, kao ni preispitivanja onoga što i kako rade.

Postavili su se na način da je istina samo ono što oni misle da je istina, da je loše samo ono što lošim oni smatraju, a da je dobro samo ono što oni dobrim doživljavaju. Ovakva isključivost ih je dovela do jednog oblika ekstremizma. Uslijed svega toga u njihovim je pojedinim tekstovima bilo teških proizvoljnosti, netočnosti, nepreciznosti i krajnje nategnutih teza. I podvaljivanja. Bilo bi nepravedno i netočno reći da su im svi tekstovi bili takvi. Nisu. Ni većina. Ali pojedini, indikativno, jesu.

Upravo da se spriječe ili umanje greške do kojih ponekad neminovno dolazi - no važno je da one budu rezultat nesnalaženja ili nenamjernog previda, a ne intencije da se manipulira - u strukturi novinskih redakcija postoje urednici s autoritetom znanja i pozicije. Oni ponekad moraju presjeći kriznu situaciju, odvagnuti ispravnost ili greške u nekom tekstu. To se ne zove ni cenzura ni šikaniranje nego - odgovornost.

Zaštitu od politike četvero naših bivših kolega sada traže u - politici! Ne valja im IDS, i to je OK. No zato su im dobri Nezavisna lista Filipa Zoričića, Možemo! i Radnička fronta. A posebno onaj dio SDP-a kojim nametljivo upravlja Danijel Ferić. Poziva se na bojkot Glasa Istre i povratak pobunjenika u stare redove, kao da se u slučaju denunciranja vlastite novine i firme radi tek o nekoj bezazlenoj dječjoj igri gdje je jedan mulac drugom mulcu greškom uzeo sličice nogometaša.

Gledajući s malim odmakom na sve što se dogodilo, može se reći da su naše kolege zbog jedne politike, IDS-ove, koja ih je navodno pritiskala, pobjegli u druge političke opcije da bi se tu skrasili. Samo jedan u nizu dokaz potonjem je činjenica da su svi oni slavili rezultate drugog kruga izbora u Puli u nekim stožerima. Prethodno su neki od njih pokazivali neskrivenu simpatiju prema određenim strankama i platformama, čak i (pre)aktivno sudjelujući u njihovim kampanjama, praveći se da se to ne događa.

Istodobno bivši kolega Zoran Angeleski meni pak zamjera što sam u predizbornoj kampanji pio kavu s Borisom Miletićem (IDS) i Antonom Klimanom (HDZ). Zaboravio je Sanju Radolović (SDP). Brojne druge namjerno nije spomenuo ili naprosto ne zna s kime sam se još znao vidjeti.

Civilizirano, kulturno, sjedneš, porazgovaraš o raznim, naravno, političkim temama, uglavnom se rijetko s kime i čime složiš, i odeš dalje. Ovo nije rat, borba, spašavanje od masakriranja. Ovo je, ipak, samo politika. Posao je glavnog urednika ozbiljne novine poput Glasa Istre da održava kontakte i drži neke balanse. Ponekad se tako nađeš u nevjerojatnim situacijama koje realno ništa ne znače, a iz njih se može izvući krivi zaključak. Posao je pak takav da komuniciraš sa svima, u rasponu od loših do dobrih, lijevo i desno, radništvom i krupnim kapitalom.

Zoran Angeleski to ne može shvatiti, ali zato zna meni zamjeriti ono što i sam radi. On je, recimo, neposredno nakon drugog kruga izbora kao zaigrani pubertetlija skakutao na konferenciji za novinare SDP-ovog kandidata Danijela Ferića koji je od DIP-a zatražio novo prebrojavanje glasova. Ne znam jesu li poslije popili kavu, ali znam da se odavno revolucionarni Angeleski i svrstao i razotkrio. Nema veze. Samo nije fora kad koristi dvostruke kriterije. Angeleski, recimo, teško osuđuje moje prošlogodišnje bacanje plastične boce mineralne vode u zid iza jednog kolege. Realno je to bio znak moje nemoći pred čovjekom koji vječno podjebava kad za to nije situacija. S time da boca ni nije bačena u njega, nego u zid. Ono, uzmeš prvu stvar sa stola i baciš je. Nikoga ne gađajući, i što je još važnije, ni ne pogađajući.

Licemjerstvo je kad me za to napada Zoran Angeleski koji je, inače, fizički nasrnuo na jednog našeg kolegu, prvi ga napadajući u šakačkom obračunu. Angeleski se poslije ispričao, priznao grešku i svi smo u redakciji nastavili dalje, kao da se to nije dogodilo. Ajde, pukneš. Sada, s naknadnom pameću, meni javno, pred auditorijem usred Zagreba, zamjera bacanje plastične boce s, otprilike, pola decilitra tekućine! Ono, ne možeš se ne zapitati o čemu taj čovjek govori? Što želi dokazati? Da sam ja s tom smiješnom plastičnom bocom nasilnik, a on kao boksač pozitivni mirotvorac!

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast