PIŠE ROBERT FRANK
Portali su moć, no još se tisak čvrsto drži
Tisak je žilav, a njegov stisak nepopustljiv kao u starca spremnog preostalim atomima snage prigrliti još koju godinu kvalitetnog života. Ne da se tisak tek tako u povijesne arhive gdje dnevne novine završavaju ukoričene u debele kartonske obloge koje skupljaju prašinu daleko od pogleda i interesa javnosti
Slušam. Kažu da ćemo propasti, da smo stvar prošlosti. Zlurado se podsmjehuju - gotovi ste, konačno. Raduju se kako nas nije uništila politika i interesni lobiji, ali će nas, eto, poništiti, dokrajčiti, u prah i pepeo poslati koronavirus. Reći će takvi - nije svako zlo za zlo. Njima je u redu što će zbog koronavirusa neminovno pomrijeti određeni broj ljudi, ali je to prihvatljiva šteta kad se rješavamo tiskanih novina, bahatih, bezobraznih urednika te provokativnih i znatiželjnih novinara. Iako su baš takvi urednici i novinari zadnja linija obrane interesa javnosti pred svakom Državom i pred svakom Vlašću. Dakle, da formuliramo pitanje: je li ova kriza stvarno ubrzala početak kraja tiskanih medija? Dilema odlaze li dnevne novine u povijest ili će opstati nije hrvatska ekskluzivnost, nego svjetska realnost.
Sadašnjost i budućnost tiskanih dnevnih novina su upitne, ali ne do mjere da će nestati. Neće. Prilagodit će se. No sadašnjost i budućnost, gledajući iz ove perspektive, još su više na digitalnim medijima. Prije svega na portalima. Problem je tog tržišta što svatko svakome, a to se posebno odnosi na male, lokalne portale koji nemaju prave redakcije, krade sadržaj i tuđi intelektualni rad. To će se s vremenom regulirati tako da prepisivači i kopi pejsteri neće moći preživljavati kao pijavice koje žive od krvi svojih žrtava.
Portali su moć. Nije da nije tako. Ustvari, upravo je tako. No, još se tisak čvrsto drži. Žilav je, a njegov stisak nepopustljiv kao u starca spremnog preostalim atomima snage prigrliti još koju godinu kvalitetnog života. Ne da se tisak tek tako u povijesne arhive gdje dnevne novine završavaju ukoričene u debele kartonske obloge koje skupljaju prašinu daleko od pogleda i interesa javnosti.
Srećom, brojke Glasa Istre, i tiska i portala, daju nam za pravo zaključiti da smo itekako čitani, citirani, prepoznati te sve bolje i više rangirani. Naš tisak - doživljen u ovim kriznim vremenima kao umjeren i vjerodostojan te naš portal - krajnje zanimljiv, brz i dinamičan, žive u koegzistenciji. Jedan proizvod hrani drugog, nadopunjuju se i stalno kompenziraju. Stvar je osobne preferencije koja je platforma kome draža. Osobno više volim papir, otvaranje novina, prelistavanje, ostavljeni crni trag na prstima. Olovo je za mene olovo. Tradicija, autentičnost, ozbiljnost. Naprosto mi papir djeluje moćnije od ekrana. Malo tko je, nažalost, imao privilegiju osjetiti pulsiranje novinske rotacije kad se uključe moćne mašine koje okreću goleme bale papira na kojem sve boje svijeta puštaju svoj otisak sljepljujući tekst i slike u fantastičan proizvod - dnevne novine.
Možda je to što govorim nostalgija, romantika, možda je svijet kojem težim u modernim vremenima davno izgubljeni crno-bijeli film ili John Wayne u ranom, jutarnjem nedjeljnom terminu na hrvatskoj televiziji. Što zaključiti nego da je nekad starije bolje, a novije privlačnije. To su novina i portal. Ma samo da je kvalitetno.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
