PIŠE Patricija SOFTIĆ
Politiziranje
Patricija Softić
U nekom idealnom, utopijskom svijetu, političari bi postojali u pristojnoj mjeri, kao zanat, kao svaka druga profesija. Dužnosti koje bi obnašali bile bi njihov posao, njihovo radno mjesto. Riječi poput „moćnici, vlast, vladari, oni na položajima“ smjestile bi se tamo gdje im je i mjesto, u udžbenike povijesti.
"Ne volim povijest. Volim školu, volim učiti, ali ne volim povijest. Tko je tako odredio da učimo o povijesti? Samo ratovi, bitke, borbe, giljotine, ubojstva, sve najstrašnije što su ljudi ikad radili jedni drugima. Da, dobro, znamo da neki ljudi mogu biti zli i da su se događale i strašne stvari, ali zar se baš to od svega iz povijesti mora isticati? A kao učite nas tome da se to više ne bi ponovilo. Pa kako?! Zašto baš ono ružno treba učiti u školi, a ne one lijepe stvari, tko je što izumio, kada, kako se nešto lijepo dogodilo, kako su ljudi u nečemu napredovali, i tako dalje. Nego to moraš pročitati u drugim knjigama i otkriti tisuće zanimljivih stvari i osoba o kojima neki neće nikad ništa niti čuti, ako im to netko ne kaže u školi. Mislim stvarno! To me uznemirava", riječi su 13-godišnjakinje koje ubadaju u srce.
Nakon tri godine uzaludnih pokušaja da shvatim zašto odjednom kod tako bistrog i naprednog i uspješnog i odgovornog djeteta loše ocjene iz povijesti. Iz tog predmeta koji takva djeca piju na nastavi i ne moraju ih štrebati danima. Izljev iskrenih emocija. Krivo je postavljen kurikulum. Krivo su postavljene stvari, odabrane su krive teme i krivi načini za prenošenje krivog znanja. I možda je zaista vrijeme da zastanemo i dobro promislimo što to želimo ostaviti u naslijeđe budućim generacijama, kakve temelje im želimo postaviti i kojim smjerom bismo željeli da grade i sebe i svoj svijet. Govorimo o STEM revoluciji i budućim IT stručnjacima, djeca nam se sutra žele baviti stvarima koje mi ni sada ne možemo pojmiti, a igramo se eksperimentiranja nad ovim društvom već 30 i kusur godina. Zanimljivo je gledati kako na djecu utječu pozitivne životne priče, pozitivni primjeri iz povijesti, koliko brzo shvaćaju kompletnu situaciju i povijesne okolnosti, što inače uče obrnuto, uz puno, puno problema i crnjaka, a jako malo vedrih vijesti.
Dakle, u nekom utopijskom svijetu političari bi bili svedeni na nužni broj, a bavili bi se isključivo onim područjem državnog upravljanja za koje su stručnjaci. Shvaćali bi odgovornost koju nose na svojim leđima baveći se državničkim poslovima i povučeno bi se bavili njima na svom radnom mjestu. Jer to zaista i jest posao, i to vrlo ozbiljan javni posao, a ne pozicija. Pa neka se i glasa javno za njih, ali neka o njihovom odabiru odlučuju njihovi dosadašnji uspjesi i iskazane sposobnosti.
Grad, općinu i državu, baš kao i dijete, treba moći dati u ruke na upravljanje osobi od povjerenja. Stručnoj osobi. Ne politički podobnoj osobi, "poznatoj faci s plakata". Osobi koja će znati kako da se uhvati u koštac s problemima i kako biti javni servis građana pritom vodeći računa o ostavštini koju će baštiniti buduće generacije. Sve do tada svakih nekoliko godina imat ćemo skupu paradu politikanstva s temama koje se desetljećima prenose od kampanje do kampanje, s govorancijama koje običan puk razumije isto kao i nekakvu dizertaciju iz filozofije, s problemima koji rastu i kompliciraju se umjesto da se rješavaju, a uglavnom upravo zato što se ta vojska političara ne drži striktno svog posla. Jer da je drugačije, sigurno bi nam drugačije bile i mnoge druge stvari, pa i taj kurikulum povijesti ili biologije ili fizike, ili bilo koji drugi. Možda bi stručnjaci, kad bi imali odriješene ruke da rade svoj posao, znali kako posaditi sjeme pametnije i humanije budućnosti.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
