Obično se u javnosti politika percipira kao (ne)častan posao. Tomu je tako zato što se ljude koji se bave politikom, političare, smatra nečasnima. Osobama koje češće rade u korist onih koji im više plate, nego u korist onih koji su ih izabrali na određene dužnosti za koji ih plaćaju. Sjećam se jedne analize Grega Palasta vlade Bila Clintona u kojoj objavljuje popis kompanija iz kojih dolaze članovi njegove vlade. Na kraju postavlja pitanje: "Mislite li da oni rade u korist američkih građana ili kompanija iz kojih dolaze?"
Nažalost, ovo je i u nas postala paradigma poimanja politike i vlasti. Povezivanje političara s koristoljubljem, nepoštivanjem zakona pa čak i kriminalom u javnosti je uobičajeno, gotovo normalno. Kao da se podrazumijeva da osobe koje se bave politikom moraju steći nekakvu nelegalnu koristi da bi ih se smatralo uspješnima. Imali smo prilike čuti kako je neke od dužnosnika bilo sram što malo imaju, a rečenica Željka Karuma: "Šta ćete u politici, pa vi imate sve riješeno", na najbolji način argumentira tezu o promišljanju politike kao izvoru materijalne koristi. Ovakve se teze plasiraju i potenciraju u javnosti kako bi se stekao dojam o političaru kao nemoralnoj osobi, vrijednoj prezira.
Tko želi biti prezren i nemoralan? Zato se mnogi ljudi, kako kažu, ne žele baviti politikom, jer to je prljav posao, odnosno "politika je "kurva". Zbog toga ne izlaze ne izbore, ne prate što se događa u društvu, jer, barem tako smatraju, ništa se ne može promijeniti. Upravo ovakav stav ide na ruku onima bez obzirnosti, osjećaja za pravednost, društvenu osjetljivost, savjest i empatiju. Što bi, tako se vrlo često plasira javnosti, bio profil političara. Osobe koje imaju takve karakteristike mogu se slobodno baviti politikom jer to su dovoljne kvalifikacije za uspješnog političara. Dugotrajnim bombardiranjem javnosti o nepoštenim političarima smanjuje krug osoba koje se žele baviti politikom, ali s druge strane tom manjem krugu osoba koje se prihvate politike daje se velika moć, i nikakva odgovornost u donošenju odluka i upravljanju zajednicom i u konačnici, državom. Zato da bi se smanjio broj nepoštenih političara, ne treba rukom odmahnuti kako je "politika kurva" već angažirati se na promjenama i pokušati utjecati na donošenje odluka važnih za život zajednice. Ograničiti moć neodgovornih i korumpiranih političara može se jedino ako se i sami uključimo u političke procese.
Za početak sudjelovanjem na izborima, a onda i na druge načine. Treba znati da sotoniziranje politike najviše odgovara upravo političarima, koji stigmatizirani, ali nedodirljivi mnogu raditi u vlastitu korist. Mnogi se trude da većina stekne negativnu percepciju politike i političara, jer onda u tom (ne)časnom poslu ima više prostora za one željne moći, a putem nje i novca. Zbog toga političarima ne smeta da se o njima govori, pa ako se baš mora čak i pozitivno. Nažalost to je slika našeg društva sazdanog na klijentelizmu, protekcionizmu i korupciji. To se, ako želimo, može promijeniti samo osobnim angažmanom u politici i ako politiku počnemo doživljavati kao častan posao.