Tko je kriv za zločin u Bleiburgu? Vjerojatno su to Komanči! Tko je ubio Hebranga? Znam, svemirci! Tko je mučio, zlostavljao, silovao i ubijao po Golom otoku? Ne znate, Frančula? Ja znam – neki tamo Afrikanci iz plemena Mandingo! Tko je zatvarao u montiranim sudskim procesima Gotovca, Budišu, Dodiga, Ivana Zvonimira Čička? Tko je izbacio progresivce Savku i Miku, kao i Latinku i Nikezića iz javnog života? Je li to afričko pleme Masai?

Prije nekoliko dana redakciji Glasa Istre i meni kao glavnom uredniku svoje reagiranje na preko 20 kartica novinskog teksta uputio je Puljanin Rudolf Frančula, nekadašnji moćni javni tužitelj i poznati odvjetnik, a danas umirovljenik koji očito ima potrebu obračunati se s mojom uređivačkom koncepcijom vezanom, što njega posebno opterećuje, za antifašizam, komunizam, Tita i Partiju, Thompsona i Hasanbegovića.

U svom reagiranju, u kojem zbog mojeg načina uređivanja Glasa Istre predlaže da se iz impresuma izbaci natpis „Antifašističko glasilo naroda Istre“, što je jedna od većih suludosti kad se uzme u obzir količina „antifašističkih tekstova“ koje mi obrađujemo i objavljujemo, Frančula me, ukratko, optužuje za revidiranje povijesti i veličanje ustaštva. U svojim čarobiranjima i prebujnoj mašti kod sklapanja suludih teza o profašističkoj uredničkoj i uređivačkoj koncepciji Glasa Istre, potpuno krivo misli da mu je jak argument za takve pizdarije, jer drugačije to ne mogu niti ne želim nazvati, „to što je saborski zastupnik Zlatko Hasanbegović dobio ogroman prostor za iznošenje svojih ultradesnih proendehazijskih stavova u Glasu Istre, čime je Glas Istre postao glasilo ultradesnice“. Ne ulazeći u mnogobrojne gluposti kojima se kao kamikaza obrušio na moju malenkost, Frančula je ovime pokazao veliko nepoznavanje načina uređivanja novina, pisanja tekstova, intervjuiranja, pristupa pojedinim temama… Ništa, ali baš ništa Frančula ne razumije ili, još gore, potpuno slijep pored zdravih očiju zbog svoje pretjerane subjektivnosti ništa ne želi razumjeti. Pojednostavljeno, cijeli njegov pamflet protiv mene, u jugoslavenskom, podaničkom i podobničkom sistemu u kojem je on bio javni tužitelj predstavljao bi predložak za optužnicu. Bez obzira što mu je uradak kontra moje malenkosti lišen logike, činjenica i dokaza.

Taj isti pamflet istodobno se svodi na bespogovornu i nekritičku obranu lika i djela Josipa Broza Tita, apsolutnog gospodara života i smrti, ne samo zaslužnog za brojne dobre, nego i odgovornog za određene loše stvari u Jugoslaviji. Frančulin je problem što Titove dobre strane, a bilo ih je, naravno, dodatno uvećava subjektivnim pogledom kroz povećalo, dok grijehe, ne baš male, promatra mikroskopom i jedva ih, sramežljivo, tek tu i tamo pronalazi.

S otklonom od 40 godina od njegove smrti, Tito je, upravo na tu godišnjicu i na 16 stranica ove novine, a bijaše to pred samo nekoliko mjeseci, dobio nezamislivo veliki prostor. I neka. Tada se o njemu, prigodno i dominantno, uglavnom pisalo o dobrim aspektima vladanja. Sada, s nekim vremenskim odmakom, nema razloga da se kritički ne preispitaju neke njegove odluke s dalekosežnim posljedicama, posebno one zbog kojih su se flagrantno kršila ljudska prava. Slika o Titu nije jednobojna, savršena, na kojoj Frančula inzistira, već crno bijela, a opet, priznajem, više dobra nego loša, što ne znači da „loše“ neće biti predmet pisanja, istraživanja, političkog mudrovanja, natezanja i svađanja. Sve je to legitimno, poželjno, demokratski, otvoreno, sukobljivo, ali ne i za Frančulu koji polujeftinim javnotužiteljskim forama razotkriva svoj mentalni sklop posložen na kombinaciji poluprijetnje, indoktriniranosti, hermetičnosti razmišljanja, jednostranosti i uskog ideološkog pogleda na prošlost.

Frančulin poučak i poanta: Tito ni za što, kao ni partizani i komunisti, od 1941. do 1980. nije kriv! Ni za kakve zločine! Koje, kada i gdje, pita me Frančula. Kao glavni urednik, tvrdi da ga optužujem bez dokaza i činjenica, frazetinama i floskulama. Nije mi bilo druge nego ponovno, kao i u prethodnim mjesecima, posegnuti za knjigama i provjerljivim činjenicama, za razliku od Frančule uključiti mozak i isključiti emocije te korak po korak, kao malom djetetu kad lego kockama slažeš mozaik, bivšem javnom tužitelju u Jugoslaviji objasniti kako izgleda pogled na Tita iz malo drugačije perspektive.

Ljubičica bijela ili crveni vrag

„Tito je bio čovjek velike karizme i osobnog šarma, ali je znao biti i vrlo krut, katkad i nemilosrdan u obrani svoje pozicije. Kad bi postojala mogućnost da netko pokuša osporiti temeljne zasade njegove politike, a kamoli njegov autoritet, bio bi – poput Hebranga, Đilasa, Rankovića, hrvatskih proljećara i srbijanskih liberala - na ovaj ili onaj način eliminiran. Iako je svaki takav obračun, kako je vrijeme protjecalo, bio sve manje okrutan, ipak su svi oni obavljeni po vrlo jednostavnim, staljinističkim obrascima. Sve čistke, a pogotovo one posljednje 1971/72 iza sebe su ostavljale kadrovsku pustoš… I dok će Tito za neke uvijek ostati „ljubičica bijela“, za druge će biti „crveni vrag“. Poznavatelji povijesti znat će analizirati njegove dobre i loše strane, njegove uspjehe i trijumfe, njegove greške i poraze. Po našem mišljenju, uspjesi pretežu nad promašajima, iako ne zanemarujemo ni Titove kardinalne slabosti, pa ni odgovornost za počinjena nedjela u nekim razdobljima njegove vladavine“. S ovih par citiranih rečenica iz knjige „Tito“, dvojice autora lijeve provenijencije, ali izuzetno cijenjenih Ive i Slavka Goldsteina, Rudolfu Frančuli zauvijek   bi trebalo biti jasno da je Tito, osim brojnih zasluga, demokratski bio deficitiran, u obračunu s neistomišljenicima rigidan, a u njihovoj eliminaciji brutalan. To je prapočetak istine o Titu.

Frančula je pak prepun kontradikcija – načelno tvrdi da osuđuje sve zločine i zločince, ali onda ne vjeruje, ne vidi, ne želi znati da ih je bilo od 1941. do 1980, u vremenu otkad je Tito u potpunosti u svoje ruke preuzeo uzde upravljanja Drugim svjetskim ratom i potom Jugoslavijom. Uz dominantno pobjedničku politiku, koja nas je svrstala na stranu povijesne pravde, Tito je ipak vukao i poteze staljinističkog tipa, o čemu uostalom i neskrivećki pišu otac i sin Goldstein.    

Tko je naredio pokolj u Bleiburgu?

Frančulu koji se bezobrazno pravi neinformiran treba pitati tko je naredio pokolj u Bleiburgu, brutalne egzekucije bez suđenja i utvrđivanja pojedinačnih krivnji? Ako se i može prihvatiti poriv pobjednika da se u prvim poslijeratnim danima osvete pobijeđenima za sva zla koja su ustaše i ostali kolaboracionisti nanijeli partizanskom pokretu, kako opravdati nasilnu smrt tisuća nedužnih, i žena i djece? Zar za to nitko ne odgovara? Frančula, tko je za to kriv? Vjerojatno su to Komanči! Tko je, nadalje, ubio Hebranga? Znam, svemirci! Tko je mučio, zlostavljao, silovao i ubijao po Golom otoku? Ne znate, Frančula? Ja znam – neki tamo Afrikanci iz plemena Mandingo! Tko je zatvarao u montiranim sudskim procesima Gotovca, Budišu, Dodiga, Ivana Zvonimira Čička? Tko je izbacio progresivce Savku i Miku, kao i Latinku i Nikezića iz javnog života? Je li to afričko pleme Masai ili su to možda susjedni Dogoni? Jesu li oni pod prijetnjama luka i strijele odvodili ljude slobodnih mišljenja u zatvore s ciljem kazne, preodgoja i, usput, mučenja? Ne, nisu, navodno je to specijalnost plemena Zulu, no oni navodno nisu dolazili u Europu pa onda… Tko je po emigraciji ubijao ostatke srećom razbijene ustaške vojske? Kao i ljude koji ni s čim vezanim za ustaštvo nisu imali veze, ali ih je, opet, dokrajčio metak ili sjekira u lubanji? Znate tko je to radio, koga je angažirala famozna UDB-a? Svoje ubojice a la Arkan koji su potom bili zločinci i koljači po Hrvatskoj! O tome, vjerujem, vi ne znate ništa, nikada ništa niste čuli, ovo vam je prvi glas, jel' da.

U poglavlju „Rat emigracije i Titova režima“ knjige „Tito“ autora Ive i Slavka Goldsteina vrlo je precizno opisano koga su, zašto, gdje, kako i čime UDB-ini ubojice likvidirali po emigraciji. Spominjem samo nekoliko situacija.

„Tu sedmoricu (Ante Pavelić, Vjekoslav Maks Luburić, Drago Jilek, Ivo Bogdan, Ante Znaor, Josip Krtalić i Nedjeljko Mrkonjić) ne može se stavljati u niz imena ljudi čija eventualna nedjela nisu dokazana ili kojima je grijeh bio samo političke, a ne terorističke prirode“. Što autori žele reći? Ispravno, da su to ljudi koji po svim kriterijima zaslužuju da budu smatrani notornim ratnim zločincima, a ne „političkim iseljenicima“, pa onda proizlazi ili može proizaći da su likvidacije bile legitimne. No onda autori knjige „Tito“ zaključuju kako je „na popisu likvidiranih bilo i onih koji su posve nevini“ – od žena do devetogodišnje djece. Obzirom da me Frančula stalno u svom reagiranju cinično poziva i misli da je pritom jako duhovit, da za počinjene zločine (misli na odgovornost negdje i nekih partizana, ponekih i ponegdje komunista, kao i Tita)podnesem kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetništvu, jer u protivnom činim i sam kazneno djelo, bacam mu u lice rukavicu izazova.  

Frančula, vi ste, recimo, nedugo nakon likvidacije emigrantske obitelji Ševo, muža i žene, ali i devetogodišnjeg djeteta kao svjedoka, te tu nastaje za vas moralni problem i problem nečinjenja, postali javni tužitelj u Hrvatskoj. Vau, pretpostavljam, složit ćete se, podobna osoba, što god to značilo. Ujedno i osoba privilegirana položajem, moći i statusom. Imali ste priliku iz prve ruke sakupljati, filtrirati i upotrebljavati, nadam se ne i zloupotrebljavati, razne informacije. Sigurno ste i prije i nakon 1991. godine, koristeći resurse koji su vam bili, a poslije i ostali na dispoziciji, prava i pravde radi mogli potrošiti malo vremena te bar za neki od tih zločina u emigraciji, naravno samo u situacijama kad su stradavali nevini ljudi, a eto vam primjera devetogodišnje curice iz obitelji Ševo, pronaći, imenom i prezimenom, odgovornu osobu, egzekutora, ali, naravno, i nalogodavca. Zašto se time niste bavili? Bilo vas je strah? Ništa niste znali? Možda ste takve stvari, mislim na ubojstvo 9-godišnje djevojčice smatrali kolateralnom, prihvatljivom, nebitnom, podnošljivom žrtvom? Vi ste bili javni tužitelj u Jugoslaviji! Vrh, moć, snaga, poštenje, ispravnost! Kako ne mogu vjerovati da možete pronaći ijedan razlog i opravdanje za likvidaciju djece, u vašu ću korist zato pretpostaviti da ste se preplašili sustava kojem ste služili pa ste o svemu mudro šutjeli. Hm, nego tko bi to mogao biti, taj koji je davao odobrenja za likvidacije? Je li to, možda, onaj koji je na sjednici u Karađorđevu zaključio da se na suđenju maspokovcima suci ne trebaju držati zakona kao pijani plota? I to je, inače, osim što je povijesna istina, citat iz knjige „Tito“, Ive i Slavka Goldsteina, na 695-oj stranici, na kojoj, u sljedećoj rečenici, autori pišu: „Te su Titove riječi (o pijanom i plotu) dodatno urušavale ionako krhke demokratske standarde što ih je dotad uspostavila socijalistička Jugoslavija. Jedan od osuđenika, Vlado Gotovac, poslije se ironično upitao - kakve dokaze traže sudovi o krivnji ljudi koje je Partija osudila“. Sada se možemo zapitati, jel' tako, gospodine Frančula, koja Partija, koji Tito?

Goli otok i staljinizam

Gospodine Frančula, upravo vi floskulama, frazetinama i glupostima da od 1941. do 1980. nije bilo zločina vrijeđate zdravu logiku i inteligenciju, a ne moja malenkost. 'Ajde, za kraj, još malo o Golom otoku, iz pera Slavka i Ive Goldsteina:

„Jugoslavensko je vodstvo odoljelo pritiscima Istočnog bloka, ali je istodobno u zemlji počelo progoniti sve deklarirane pristalice Rezolucije Informbiroa i druge sumnjivce, pa i one koji s tim događajima nisu imali nikakve veze. Većina njih stigla je u novootvorenu kaznionicu na Golom otoku, na koji se moglo stići i zbog krivo izgovorene riječi, zbog ispričanog vica, pa čak i na temelju posve neutemeljene prijave doušnika UDB-e. Tito je, vjerojatno sam, donio odluku o osnivanju logora, a realizirali su je UDB-a i Ranković. Sam Tito je ubrzo pokazao radikalizam, zagovarajući i potičući represiju. Od Staljina i staljinizma KPJ s Titom na čelu branio se staljinističkim metodama. Goli otok je postao simbol staljinističke represije. Na njemu je bilo zatočeno više od 15 tisuća osoba. Nešto više od 400 ih nije preživjelo, ubijeno ih je desetak ili dvadesetak, dok su drugi umrli u bolesti ili od iznemoglost, možda i od ranjavanja u mučenjima ili su počinili samoubojstva. Preživjeli su pretrpjeli teške patnje, sasvim u skladu a staljinističkim postupcima protiv kojih su se jugoslavenski komunisti borili na vanjskopolitičkoj razini“.

Ako vam iz svega ovoga i dalje nije jasno koji su to zločini i tko ih je provodio od '41. do '80., kao i tko je davao naloge, te ako pritom i dalje inzistirate da su to činili i organizirali svemirci, kao i pripadnici indijanskih i afričkih plemena zalutalih na ovo balkansko bure baruta, onda nastavite živjeti u svojim zabludama. Vi budite uvjereni u Titovu 100-postotnu ispravnost, ja mu dajem 60 do 70 posto. Ostalih 30 do 40 posto je bolje više ne komentirati.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast