Ovaj je tjedan prošao bez štrajka za istarske osnovnoškolske i srednjoškolske učenike. I dok je i dalje neizvjesno što će i kako biti u budućnosti, polemike ne jenjavaju, a što je najzanimljivije, čak su i pojedini profesori počeli komentirati na društvenim mrežama da plaće i nisu tako male i da nemaju svi tako težak raspored i satnicu.

I tu je krenuo novi val polemika, kojih je bilo već od prvoga dana štrajka. Dok i dalje veliki dio javnosti službeno podržava štrajk, javlja se sve više i više ljudi iz raznih profesija sa svojim žalopojkama rušeći na taj način neke mitove i predrasude o poslu prosvjetara. I ne samo njih, jer uvijek mislimo da je susjedova trava zelenija.

Tako, moglo se saznati i da odgojiteljice u vrtićima nemaju svugdje istu plaću - privatni, državni, ovisno o mjestu, da niti u svim advokaturama nije sjajno jer neki više ili manje mlađi (pri)pravnici zarađuju na razini slabije plaćenih zanimanja sa srednjom stručnom spremom, a drugima pak cvjetaju ruže, i brzo doguraju do pozicije partnera u tim odvjetničkim uredima.

Niti svi farmaceuti, inženjeri, prodavači, krojači, konobari, itd., itd. nemaju ista primanja, mada mnogi rade gotovo pa identičan posao. S istim obrazovanjem. Isti broj sati, ali plaća nije svugdje ista i to ovisi o brojnim faktorima.

I možda treba krenuti od toga da nigdje nije idealno, da idealan posao ne postoji, da svaki posao ima
prednosti i mane i da nitko ne može suditi kako je hodati u tuđim cipelama dok to sam nije probao, pa niti komentirati tuđa primanja ako nije upoznat s dinamikom i cjelokupnom problematikom određenoga posla. A ne samo s prividom. Jer zbilja je nešto posve drugo.

Različiti pojedinačni pristupi istome poslu možda su jedna od presudnih činjenica zbog kojih je štrajk prosvjetara podvrgnut tolikim kritikama. Možda i zbog krive percepcije koju odašilju određeni pojedinci, možda i zbog činjenice da se nerijetko od šume ne vidi stablo. Možda dok pojedinci budu po društvenim mrežama komentirali da od petka od podne do ponedjeljka u 8 nema niti p od posla
neće biti sreće u svemu tome. Naravno da je legitimno borit se za struku, za poštivanje struke i naravno da svaki pojedinac treba učiniti sve da mu bude bolje.

No, s druge strane nitko ne bi trebao zbog toga ispaštati, iako to u konkretnom, realnom svijetu, u našoj svakodnevici nije moguće. Gradivo i nastavu učenici će - na jedan ili drugi način - morati nadoknaditi. Subote, školske ferije, duže trajanje nastave, duže trajanje nastavnih sati?
Riješiti jedan problem za ući u drugi? Zašto da učenici ispaštaju za nešto što nisu skrivili?, reći će jedni, dok će drugi reći da djecu treba već od malih nogu učiti društvenoj dogovornosti, i da se nečiji posao ne mjeri u satima. Možda će jednoga dana i ta današnja djeca biti ponosna da su nešto učinila za dobrobit društva, a možda će samo kukati da subotom nema nogometa jer ima nastave.

Povezane vijesti

• Da nama bude zdravlja
• Grad svjetla
• Jezični otok