Svi jedva čekaju. Diljem svijeta. Od onih egzotičnih otoka većini ljudi poznatih samo s reklama za ljetovanje za bogate do najrazvijenijih zemalja na svijetu.

Kraj pandemije, dakako, "nultog pacijenta" na obrnuti način, odnosno da broj aktualno pozitivnih bude nula i da se sve vrati na ono kako je bilo nekada, prije godinu dana, a ovo razdoblje neka bude zaboravljeno zauvijek, nešto o čemu se ne priča. Kao što skoro svatko od nas ima nešto o čemu ne priča, što se ne spominje.

Kakva će biti budućnost? Što će najbolje funkcionirati, kakvi će biti interesi, hoće li ljudi, željni svega, biti hiperaktivni i ići svugdje, pa makar potrošili i zadnji cent, ili će i dalje vladati svojevrstan oprez, neizvjesnost, strah kako i što dalje.

Covid putovnice, rok trajanja cijepljenja i imuniteta, razne vrste cjepiva, mjere, popuštanje, te kava za van kao lajtmotiv, kao zvijezda vodilja stanja i zbivanja oko nas. Hoće li se upravo iz te kave za van gatati budućnost?

Ovakva je zbilja gotovo svugdje prisutna, gotovo ista, negdje malo bolje, negdje malo gore, ali sada praktički nigdje trava nije zelenija.

Hoće li se, kada sve to prestane, a prva osoba kihne ili zakašlje, opet svi uplašiti, početi kupovati WC papir i zaliha hrane za par mjeseci? Hoće li ljudi hitati doktoru uplašeni prilikom svake, pa i najblaže grlobolje, glavobolje, trbušnog problema, prišta, da slučajno nije "ono", koje se vratilo u nekom obliku? Hoćemo li biti sigurni da nakon "ovog" neće biti nešto drugo, treće, četvrto?

I odmah izbjegavati kontakte sa svim znanima i neznanima… Hoće li to činiti i generacije iz budućnosti, primjerice 2073. jer su čitali u školskim udžbenicima iz povijesti da je prije pedeset godina bila epidemija koja je promijenila svijet. Zauvijek.

Bit će zanimljivo i za generacije iz budućnosti čitati o statistikama i posljedicama svega toga, od najbanalnijih stvari, od promjena navika, uspjeha u škola, uspjesima online učenja, produktivnosti online rada, i još mnogočemu. Broju razvoda, rođene djece, povećanju broja osoba sklonih porocima, štošta bi se jednoga dana moglo izvući iz ovog razdoblja. Nadajmo se da će to biti "samo" godina koja je promijenila svijet. Bez množine. I točka.

"Komercijalni" su "blagdani" postali drukčiji, jednostavni, skromni, kakvi bi i ustvari i trebali biti, s najdražima, možda je jedino to, na neki način povratak pravim vrijednostima. Nisu nas sa svih strana "bombardirali" reklamama za Valentinovo, odmorima, večerama, srcima… Na dnevnom redu su bila samo cijepljenja, doze cjepiva i slično.

Literatura, kinematografija i sve ostale umjetnosti imaju toliko inspiracije - nikada toliko s egzistencijalističkim predznakom, prefiksom ili kakogod za barem pola stoljeća, ako računamo da se i dan-danas snimaju filmovi o Drugom svjetskom ratu.

I bila je tako i ljubav u doba korone, da ne bude samo u doba kolere, da i među "bolešturama" bude ravnopravnosti. U susjednoj Italiji, gdje se boje regija mijenjaju svaka dva tjedna, iz regija koje su iz blaže žute prešle u strožu narančastu boju, među ugostiteljima je vladalo posebno nezadovoljstvo što se to desilo baš za Valentinovo, a u svim ugostiteljskim objektima koji rade, imali su rezervirane sve moguće kapacitete. Mogli su sačekati do ponedjeljka, bila je želja ugostitelja, ljudi su jednostavno bili željni svega. Kakav će biti početak nakon kraja?

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast